Daj svoje mišljenje.
Kada sam imala 13 god, brat kojeg sam najviše volela na svetu, umro je od leukemije. Nakon njegove smrti i pogoršanog stanja u porodici (tata počeo da pije, svađali se i krivili jedno drugo, da vrše pritisak na mene da u svemu budem savršena) ja sam počela da gladujem, jer sam mislila ako mogu to da kontrolišem mogu sve. Sa 14 god dijagnostikovana mi je anoreksija i bulimija, na 170 cm, imala sam 36 kg. Kada god sam išla u bolnicu, moji su govorili da sam anemična i da sam i zbog toga tako mršava. Nikada niko nije saznao istinu, čak ni moje drugarice. Niko. Stideli su se. Sa 18 god,uz moj veliki trud, ja sam se izlečila. 3 godine sam bila savršeno dobro. Sada, već 4 god živim u Bg, studiram psihologiju(ironije li). Prosek 9,3. Imam 22 god i zadnjih 10 meseci se lečim od teške depresije i anksioznosti. Ponekad, život je pakao. Niko ne zna. Čak ni moji. Dovoljno su patili. Kolege sa faxa, proglasile su me za najsrećniju i najzabavniju osobu na faxu. Jer sam uvek sam nasmejana. Samo ja znam kako mi je kad ostanem u 4 zida.