Daj svoje mišljenje.
Prije deset godina, otišla sam u Švedsku, ostavivši iza sebe porodični dom, ljubav, prijatelje, naš način života. Žrtvovala sam mnogo, početak je bio užasno težak, više puta sam poželjela da odustanem, da se vratim, ali nisam. Vremenom sam napredovala u karijeri, upoznala supruga, imamo jedno dijete, drugo očekujemo.
I onda kada odem u BiH, u mjesto odakle sam došla, umjesto da odmorim, da se radujem, ja jedva čekam da odem nazad. Ono malo prijatelja koji su ostali, kukaju, mrače, govore koliko je teško na Balkanu, diveći se mom životu tamo, a nikada nisu prstom mrdnuli da urade nešto od svojih života. U godinama kada sam otišla, oni su izlazili, družili se, napijali vikendom, a ja sam brisala du*e starim Šveđanima i učila jezik s kojim se do tada nisam susrela. I nije problem, svako sebi bira, ali ako si to i to uradio od života i nemaš hrabrosti, energije ili volje za više, onda nauči da budeš zadovoljan s onim što si postigao. Samo ne mrači.