Daj svoje mišljenje.
Zbog potrage za poslom i željom za promenom preselila sam se u susedni grad i tu živim 3 godine. U rodnom mestu sam uvek bila neprihvaćena, što me bolelo, nit drugarice, nit dečka, samo knjiga, kuća, samoća. Bio je jedan momak u kog sam bila zaljubljena, ali on se uvek povlačio, te kao hoće sa mnom, ali mu društvo ne da. Ja jesam bila lepa, i sada sam, ali ne kao te ribe koje momci vole. Kao da ga je bilo sramota da bude sa mnom ili je hteo da mi se podsmeva. Meni je u novom gradu dobro, imam krug poznanika, ali ni sa kim bliska. Igrom slučaja, ispostavi se da je taj momak, sada već oženjen, prijatelj mom šefu i svaka poslovna žurka ili događaj ne može bez njega. On je jednom pripit meni rekao da mu se sviđam i oduvek sam mu se sviđala, al eto, "sudbina nas rastavila". Trezan se pravi distanciran. Najgore što još nisam ravnodušna, a tera me sada i inat da ga dovedem ili u položaj čoveka koji vara ženu ili da ga navučem na tanak led i odbijem za osvetu, jer i ja imam dostojanstvo.