Daj svoje mišljenje.
Ležim i razmišljam, imam 26 godina, uskoro ću i 27, srećna sam, jer su svi moji živi i zdravi. Imam posao koji i nije bio baš ono što sam želela, ali je lepo plaćen i kolege su zaista divne. Društveni život mi je okej, izlazim s vremena na vreme, ali sve više sebe uhvatim da razmišljam kako su sve moje drugarice i drugovi ili u braku i imaju dece ili u dugim vezama, a ja sama već godinama unazad. Fali mi neko, volela bih da imam nekoga sa kim bih mogla da isplaniram i najobičnije putovanje, jer duže vreme nigde nisam ni mrdnula, a i sa kim kad svi imaju svoje prioritete. Ne znam šta nije u redu sa mnom, niti mi ko prilazi, niti mi ko piše, prosto se osećam nevidljivom. Krivo mi je jer su mi najlepše godine prošle, a i prolaze, u samoći. Život mi se sveo na kuću i posao, a to nikada nisam želela. Plašim se činjenice da je to, to, da je ovo moj maksimum i da će moj život biti zapravo ovo, kuća, posao i razmišljanje.