Daj svoje mišljenje.
Otac i ja radimo u istoj firmi, radi se o velikoj i poznatoj tvornici koja zapošljava pola moga grada. Ne radimo u istom sektoru. Danas mi je upao kolega, inače tatin školski prijatelj i krenuo vikati na mene zašto se njega šalje na poslovni put za jedan projekt. Pri tome, ja nemam veze s time tko ide na koji poslovni put, ja radim na tom projektu, ali u posve drugom dijelu. Kolegi je put zakazao njegov šef. Kulturno sam zamolila kolegu da to raspravi s osobom koja je odgovorna za to jer ja nisam. Pola sata nakon toga, u ured mi ulijeće otac, naziva me balavicom i pita me što si ja mislim i kako mogu tako odgovarati starijem kolegi (kolega ga je nazvao na telefon i rekao da sam bila bezobrazna i da me tata treba “spustiti na zemlju”). Umiješao se i moj šef koji je bio sa mnom kad je kolega uletio i branio me i pred kolegom i pred ocem. Otac ga nije slušao i nastavio je tiradu još pola sata. U životu se nisam osjećala toliko poniženo. Ozbiljno razmišljam da dam otkaz i odselim u Zagreb.