Daj svoje mišljenje.
Mladoj kolegici s posla poginuo je otac u prometnoj nesreći. Njeni su se rastali kad je ona bila dijete, otac se opet oženio, ima još djece s tom drugom ženom i svi se prave kao da prvi brak nije ni postojao. Gledam ju na sprovodu, došla je sama jer mama nije htjela s njom. Cijela obitelj u mrtvačnici, ona sa strane, sućut joj je, osim nas s posla i par njenih prijatelja izrazilo možda 10 ljudi. Naravno, na sprovodu ga svi hvale, sami hvalospjevi o njemu. Ona na trenutke ravnodušna, na trenutke ogorčena, na trenutke skriva suze. Baš je bilo tužno za vidjeti i stvarno sam se zapitao koliko traume nose ljudi koje svakodnevno viđamo, a da mi ne znamo.
