Daj svoje mišljenje.
Student. Odličan učenik. Nekada najbolja, a nekada među najboljim. Mirna. Tiha. Povučena. Poslušna. Nikada niti jedan izlazak. Za tri godine na fakultetu, nikada otišla na kafu, kamoli šta više. Tako je uvek bilo. Škola-kuća. Ne smem se šminkati, ofabrati kosu, obuti nešto osim patika. Mati kaže šta će mi momak, a cure mlađe od mene su se udale, a ako i nisu, imale su momaka do sada. U školi su mi se podsmevale pojedine cure (a mogu misliti šta su i ostali mislili) zato što nisam našminkana, niti za maturu, niti za fotografisanje, dok su sve druge cure bile. Jedva čekam da se zaposlim, pa da sebi sve ove lepe stvari mogu priuštiti. A pritom sam skromna osoba, ne želim ništa skupo, niti preterano. Da me i neki muškarac pogleda, konačno. I opet ne vidim po čemu sam bolja od drugih, kojima roditelji ovo ne brane, samo sam još psihički gore. Stalno razmišljam o tome. Šta vi mislite o svemu ovome? Imate li ili znate nekoga ko je imao isto ili slično iskustvo?