Daj svoje mišljenje.
Imam ogroman psihološki problem koji mi ne dozvoljava da postignem zadovoljstvo i ispunjenost. Stvar je da sam u djetinjstvu od vršnjaka, ali i nešto starijih djevojčica, čak i nastavnica (ne u nekom nastranom smislu) dobijao ogromnu pažnju, činilo mi se da se sve vrti oko mene, a ja sam to bar podsvjesno pripisivao fizičkom izgledu. Danas 15ak godina poslje, skoro 30-godišnji ja, vučem ogromne komplekse zbog toga. Kada vidim nekoga ko izgleda bolje, čak i u prolazu, kao da me grom udari. Neki instant miks emocija potpunog razočarenja, bijesa i očaja. Nekad se ne mogu sastaviti danima poslje. Ako smo u istom prostoru, imam potrebu da izađem momentalno. Mislim da sam zbog gledanja filmova, slušanja muzike, i svega doživljenog kroz djetinjstvo podsvjesno razvio neko uvjerenje da u životu postoji glavna uloga koju prepoznajemo po tome što je fizički najljepša, a sve ostalo su sporedne. Sa 20 sam mislio proći će vremenom, mozak će se sam izliječit i živićeš normalno sa 25-30. Ni blizu.
