Daj svoje mišljenje.
Jako mi je žao što smo naš brak doveli u ovu fazu poslije 7 godina. Kad se samo sjetim ljubavi koju sam imala prema njemu i tog osjećanja da želim svaki slobodan trenutak provesti sa njim, putovanja, šetnji, maštanja.. I na kraju smo sve to posložili ali ljubav je nekako bačena u drugi plan. Dvoje djece, stan, auto, vikendica, lijepo plaćeni poslovi, par putovanja godišnje i kad nas neko sa strane pogleda idealan smo par i vodimo gotovo savršen život. Mislim svjesna sam ja da smo za sve što imamo uložili mnogo sebe i truda ali ne mogu si pomoći. Česte svađe, odnosno njegovo konstantno zamjeranje mog sređivanja, ljubomorisanja, kada je ljut onda me vrijeđa, ne bira riječi, petljanje njegovih roditelja u nas živit i to što me je kao stavio ispred njih, ali onda sve pogazio, seks i nemamo, a i kad imamo samo je on zadovoljan u tome. Kažem žao mi je što vide volim večeri kada ode sa društvom jer i kad smo zajedno i ako gledamo film on na telefonu čita vijesti, a na film baci poneki pogled.
