Daj svoje mišljenje.
Već neko vrijeme pokazujem znakove burn outa i nedavno sam odlučila potražiti pomoć. U znak podrške, suprug se prijavio na psihoterapiju kako bi bio spreman nositi se sa mojim, nažalost, sve češćim anksioznim napadima. Jutros sam pripremala doručak i nešto nije išlo kako treba i ja sam tu počela plakati. On je ustao, uzeo viljuške od mene, zagrlio me i počeo govoriti kako je to sve u redu i da je sasvim normalno da nešto nekad ne uspije i da se samo sjetim koliko puta je sve bilo kako treba i ukusno. Zagrlila sam ga najjače, sretna što ga imam takvog, punog strpljenja, ljubavi, razumijevanja iako znam koliko mu je teško gledati me takvu. Oporavit ću se ja sigurno. Prvenstveno zbog sebe, a onda i zbog njega jer on zaslužuje najbolju verziju mene.
