Daj svoje mišljenje.
Dok sam odrastala bila sam dete puno besa. Ljutila sam se što smo jako siromašni, što se nekad dešava da nemamo hrane ili mi nemaju dati novca za užinu. Što mi niko ne može doći jer nam kuća izgleda kao šupa i što nikad nemamo novca za ekskurzije. Roditelji su mi uvek pričali da ih ne razumem i da ću shvatiti kad odrastem. Otac je zemlju nasledio, niegovi su mu pomogli oko izgradnje kuće (koja nikad nije završena). I on i majka su oboje radili u državnim firmama i mogli su uzeti kredit, ili šta god. Ja sam se za školovanje uzajmila+ radila paralelno. Išla na crno u inostranstvo da čistim, učila jezik, plaćala sebi edukacije i kurseve jezika. I radim već godinama u struci i odlično sam plaćena. Tek ih sad ne razumem, i jako mi je teško da oprostim što se nisu nimalo potrudili da nam obezbede normalan život. I što sam najlepše godine provela grčeći se za svaku sitnicu. Tek sam u 40-tim sve sebi obezbedila i sad nikako ne osećam da uživam u ičemu.