Daj svoje mišljenje.
Petnaest godina je proveo na ulici, ali je bio ispred mojih vrata kao kod kuće. Hranio sam ga, pazio, bio mi je kao član porodice. Nisu ga svi voljeli – bilo je ljudi koji su ga tjerali, vrijeđali, gledali kao smetnju. Jednom sam ga bukvalno spasio od dva pitbulla, uletio među njih i tukao se golim rukama da ga izvučem. Drugi put sam ga sklonio od šintora zadnji čas. Na kraju se razbolio, crvi su ga iznutra počeli jesti i morali smo ga uspavati. Veterinarka mu je dala prvu inekciju da ga sedira... ležao je glavom na podu, mirno, kao uvijek. Na ubod je samo malo pomjerio glavu, zatim zastao, pogledao me pravo u oči – toplo, nježno, kao da se oprašta. Taj pogled nikad neću zaboraviti. Kroz njega sam naučio šta su prave životne vrijednosti. Od tog dana, znam da želim svoj život da posvetim spašavanju pasa i radu u skloništima za životinje. To je moj put.