Daj svoje mišljenje.
Nisam znala da je život u zajednici toliko strašan sve dok nisam počela da spavam kod dečka. Meni su moji dali kuću u 15 godina i ja sam navikla na slobodu kretanja u kući bez da se trzam. On živi sa roditeljima soba do sobe ima dva deteta iz prvog braka i jedno spava sa nama u sobi. Prvu noć sam preplakala kao kiša pila mi se voda nisam mogla da ustanem da odem do kuhinje jer se sve čuje ljudi ne zatvaraju ni jedna vrata "zbog dece". Ustajem ujutru onako izmrcvarena i izmučena i kako izlazim iz sobe ulazim pravo u kuhinju gde sede svi čak i komšije i rodbina.. Šta da sam izašla u gaćama? Nema prostora u kući i sve prostorije su jako male nema mesta ni za nas dvoje a kamoli za nas 6.. Nemam privatnost ni za šta bukvalno. Čak ni da razgovaram sa dečkom jer automatski svi čuju. Jednom sam legla preko dana da odspavam bar malo ja ležim i kako ko prođe samo me pogleda ispod oka jer tu je hodnik kojim svi prolaze a vrata ne smem da zatvorim. 24 sata sam ja pod prismotrom.