Daj svoje mišljenje.
2018 godine sam doživela tešku saobraćajnu nesreću. Dečko, koji je upravljao drugim autom, je zaspao za volanom, prešao u moju traku i izazvao direktan sudar. On je poginuo na licu mesta dok sam ja prošla kroz dug boravak u bolnici, dve operacije i mučnu rehabilitaciju. Iako sam sve to prošla, čak sam u jednom momentu i psihički bila jako loše, jer mi je bilo muka od bolnica, igala, lekara.... iskreno mi je žao što je taj dečko poginuo. Nisam ga poznavala. Čula sam posle da je bio jako pošten i vredan, nije bio bahat već verovatno umoran od duple smene koju je radio tog dana. Nije opravdanje ali svakako nije ni zaslužio smrt. Neko mi je rekao da "je bolje što je poginuo" jer bi ga čekao zatvor, ali izašao bi iz tog zatvora a iz groba neće nikad. Otac mi je čak rekao da su njegovi roditelji, iako su tada već znali da im je sin jedinac poginuo, hrabro izašli u bolnici ispred mog oca, predstavili se ko su i ponudili sve što imaju da bi me spasili. Stvarno mi je žao njihovih sudbina!