Daj svoje mišljenje.
Već godinu dana sam šef u svojoj firmi a niko, čak ni moja porodica osim mog dečka ne zna za to i zabranjeno mu je da priča. Kao i to dok sam bila običan radnik tri puta sam dobila povišicu i nagradu za najboljeg radnika. Razlog tome je dok sam bila nezaposlena roditelji su mi govorili da sam nesposobna i propalite, prijatelji i rodbina se odnosili prema meni kao da sam niža vrsta, a dečkovi roditelji me ponižavali kad sam se zaposlila jer sam "običan radnik" iako im je i sin isto običan radnik. Da moji znaju da sam unapređena govorili bi da su verovali u mene, a nisu, rodbina, prijateji, dečkovi roditelji bi promenili stav prema meni, (znam jer sam se nagledala toga sa svima njima) a ja nemam živaca da služam licemerje i glumatanje. Za mene se ljudi dele na dobre i loše, kakvi su prema sebi, svojoj okolini, pa i prema meni, a ne prema tome koji posao rade i koliko zarađuju.