Daj svoje mišljenje.
Dok sam bila mala i živela sa roditeljima, tata je uvek bio dobar sa rodbinom. Poštovao ih, zvao, kuvao, spremao, postavljao. I sa njim i mama. Svi su se rado odazivali i uvek bili ugošćeni. Tata je bio broj jedan u familiji. Sto puta sam ostala bez užine za školu, jer se nije imalo para, zato što se prethodno neko morao ispoštovati. Danas kada sam odrasla, niko ali niko od te rodbine, nije mogao da mi pomogne (zajam je u pitanju), kada sam se obratila (iako mogu i te kako). Ajde nema veze meni, ali niko nikad mojim roditeljima se nije našao u kriznim situacijama. To je nešto što ja jednostavno ne mogu da razumem. Krivim roditelje isključivo, jer ne mogu da verujem da možeš toliko da se smeješ i zabavljaš sa ljudima koji kasnije nisu u stanju da budu tu kad je najgore. Kad se jede i pije sve je super.