zelim da zadrzim decka, pa ga pustam da svr*ava u mene kako bih zatrudnela, a njemu kazem da pijem pilule.
Planiram da raskinem devojci zato što znam da još dugo neću da dobijem ONO od nje.
Pre 3 meseca moja žena je rodila bliznakinje. Ozbiljno razmišljam da je ostavim jel sam hteo muško dete, a ovako brukam porodicu.
U bolnici sam 7 dana i sutra izlazim. Niko od prijatelja nije došao da me vidi.
Nijesam znao za šta služi mali džep na farmericama. Nikad u njega nijesam ništa stavio, mislio sam da je to neka fora. Sve je to bilo tako dok se nijesam oženio i izašao u grad, tek tada, kad sam skinuo prsten sa ruke, znao sam za šta služi taj mali džep!
Kada treba da se plati piće, uvek gledam u telefon, kako bi dečko uzeo račun i platio...:)
Drugarica i ja smo pravile čestitke za 8.mart i otišle u drugi grad da ih prodajemo i govorile da su to pravila djeca iz doma i da te pare idu njima. A ustvari smo skupljale pare da vratimo neki svoj dug.
Nikada se ne bih udala za nekoga ko nije završio fakultet.
Ukratko, bogata sam, zgodna, družim se sa elitom, imam 28 godine. Tako sam odrasla, sve sam živo imala. Sa 24 godine se desilo da sam se zaljubila u momka koji je srednja klasa, vozi neko osrednje auto, ali pak pametan, inteligentan, prelijep momak, najbolji student medicine u Bg. Obožavala sam ga.. sve dok moji prijatelji nisu počeli da ga ismijavaju. Da ga zovu JUGO boj, jer vozi jugo. Bilo me je sramota dok sam izlazila sa njim, prosto su mi ušli u glavu. Ostavila sam ga uz objašnjenje da nismo ista klasa da meni treba neko bogat, jer me moji prijatelji ne gledaju isto zbog njega. Rekao mi je: ''Zato i imam sve desetke i dajem sve od sebe da bi jednog dana, svojoj ženi obezbjedio sve, ali džaba i to sve ako nema ljubavi.'' To veče sam shvatila da mi je džaba sve što imam kad sam njega izgubila. Borila sam se da se pomirimo, nije htio. Sada ima ženu, radi u Čikagu kao kardiohirurg i ima jednogodišnje dijete. A ja sam propala bogatašica koja živi od roditelja. I dalje ga volim.
Najboljoj drugarici sam dva puta platila letovanje jer nije imala novca, a želela sam da i ona pođe sa mnom. Nikad mi nije bio problem da je nekad počastim u kafiću, restoranu, kupim sladoled, sok itd. Kad je pre mesec dana dobila prvu platu (i to dosta visoku) setila se da uradi nokte, da da 100 e na frizera, kupi garderobu i brdo šminke, a nije se setila da me počasti kafom od 200 dinara. Zvala me u kafić da “proslavi” i na kraju je svaka platila svoj deo. Nemojte mi sad pričati kako sam ja zla jer očekujem da me izvede na piće jednom u svom životu i kako nije ona dužna da me vodi na kafu jer sam joj platila letovanje. Nije dužna, ali mi nije jasno kako nema nikakav “osećaj” za to. Valjda je to stvar i nekog vaspitanja i kulture. Zar joj je bilo toliko teško platiti jedno piće drugarici?