Volim kada me muškarci odmeravaju. Volim taj njihov poriv.
Uspešna sam u karijeri samo zato što nikad nisam imala sreće u ljubavi, pa sam se okrenula drugim stvarima. Imala sam 4 duže veze, i nijedna nije opstala. Poslednja veza u kojoj sam bila je trajala oko 3 godine, i ja sam stvarno htela sa se udam, da stvaramo porodicu, a mi nikako da počnemo ni da živimo zajedno. Kad god pričamo o tome, dobijem odgovor "biće, živećemo" i onda ništa ne preduzima po tom pitanju, pri tom oboje radimo i imamo solidne plate. Dosadilo mi je čekati da se on smisli, i raskinula sam. Devojke iz moje okoline posle pola godine veze počinju zajednički život, posle godinu dana se venčaju, prave decu, a ja trebam čekati godinama da se neko smisli da li bi uopšte nešto ozbiljno sa mnom...evo trčim. Verovatno nikada neću ni naći nikoga jer sam već prešla tridesetu, te je izbor lošiji, i lagano se mirim sa tim da ću ostati sama.
Gledam juče anketu, da li treba uvesti plaćeno bolovanje za žene sa bolnim ciklusima. Bilo je svakakvih odgovora ali najtužnije je to što se skoro svaki muškarac složio, a žene većinom ne. Ženska svest je idalje u zaostatku po pitanju njih lično. Ja taj problem nemam. Čak i moja majka misli da ne treba. A to je žena koja je imala jezive bolove i pre i nakon porođaja. Strašno mi je bilo kad mi je pričala neke događaje, kako se na faksu rušila od bolova, morale drugarice da dežuraju pored nje kad leži i valja se od bolova. A još gore je što se i ja lično sećam, u kući nam je bio opšti haos kad nju boli stomak. I sad kaže, to je za razmažene žene.
Izgledam kao da mi ide sve. Uvek nasmejana, doterana, odgovaram na poruke, šaljem meme, pijem kafe sa 'prijateljima'. A u stvarnosti... niko ne zna da se svako veče vraćam praznom stanu i još praznijem osećaju. Usamljenost nije kad nemaš nikog oko sebe, već kad imaš ljude, ali ni sa kim ne možeš da budeš iskren. A svi mi zavide na životu koji ni sama ne bih izabrala ponovo.
Sve češće viđam klince, možda 10g ako i toliko, kako jurcaju na el. romobilima bez ikakvog nadzora odraslih. To niti gleda kuda ide niti kojom brzinom, kao da su si u glavu uvrtili neki film gdje jedino oni postoje i svatko je dužan izmaknuti se njihovom romobilskom visočanstvu. Slično je i s biciklima - veća šansa da pronađem jednoroga nego da čujem zvonce na biciklu. Zadnji puta kada me neki klinac pitao mogu li se pomaknuti da prođe biciklom ostala sam u šoku - jer to pitanje nisam čula godinama (inače bravo klinjo, naravno da ću se pomaknuti kada tako pristojno pitaš). Roditelji, znam da je nekada u trendu imati dijete - svi vaši frendovi imaju pa bi i vi da se uklopite u društvo. Ali, ako ih planirate odgajati kao prosječne neandertalce, onda bolje da ih ne pravite. Kupite si neku ribicu ili sanseveriju, za brigu o nečemu kompliciranijem očito niste. I to je isto ok, nismo svi za sve.
Ne mogu da zaspim jer ne mogu da ostanem sama sa svojim mislima. Ne mogu da oprostim sebi što sam svoje misli i svoje vreme trošila a delimično i dalje trošim na pogrešne ljude...ne volim što sam dopustila da pogrešne osobe toliko utiču na mene da izgubim samu sebe. Čitav život mi prođe u preispitivanju i strahu od ponovnog osećaja odbačenosti.
Nikad neću razumeti osobe koje se ozare kada vide da vi plačete i koje uživaju da vas ponižavaju. Valjda zato što ja nisam takva i volim da usrećujem ljude.
Ako vas ne zove- ne sviđate mu se, ako vas ignoriše- boli ga uvo za vama, ako vas zove povremeno kad njemu odgovara- hoće samo sex, ako ne odgovara na poruku dugo - ne zanimate ga. Cure, naučite već jednom da ne trčite za ovakvima, onima koji vas ne žele. Pravi momak se neće ponašati ovako.