Znam 3 trgovine u gradu u kojima se nalaze uređaji za provjeru cijene. Svaki puta kada nisam sigurna u cijenu nekog proizvoda, lijepo odem tamo, odskeniram i znam točno na čemu sam. Meni je to super. Ne moram nikoga vući za rukav da mi provjeri cijenu i pri tome dodatno krčiti red na blagajni. Ili se vraćati nazad na blagajnu jer sam uočila razliku na računu. Mislim da bi to trebalo zakonski biti obavezno u svim trgovinama, a u svakoj trgovini jasno istaknuto, ne u nekom jedva primjetnom i dostupnom ćošku. Plus državne potpore za male trgovce da postave takve uređaje jer znam da bi rekli kako im je to prevelik trošak. A ako kupac uoči recimo razliku u cijeni 5 proizvoda i obavijesti trgovca u trgovini o tome, onda mu je trgovac dužan dati 5% popusta na trenutnu kupovinu (uključivala ona te proizvode ili ne). I tako bi svi bili zadovoljni, a cijene ažurnije nego dosad.
Iskrena sam osoba kojoj nije teško dati kompliment kad ga od srca i mislim. Kad se kolegice lijepo srede ja pohvalim, kažem da su lijepe itd. Danas jedna od njih govori kako za ženske komplimente nikad ne znaš jesu li iskreni, i ja se evo sad osjećam kao budala. Ja ih komplimentirala svako malo sad ispade da sam nešto lagala. Znam da možda nije mislila direktno na mene ali ako ima takav općeniti stav vjerojatno je i u moje komplimente sumnjala. Baš je ružno kako drugi ljudi mogu negativno interpretirati vaše dobre i iskrene namjere.
Ja nakon raskida imam osećaj da bih trebao da porazgovaram sa tom devojkom, ali ona ne pokazuje nikakvu želju, niti inicijativu za tim razgovorom.
Razgovor bi bio sasvim normalan, konstruktivan, bez uvreda ili tome slično i ako sam je ranije dosta vređao, sad ne bih.
Pokušavao sam dugo nakon raskida da je kontaktiram, nije želela da mi odgovori.
Ignorisala me je.
Sad ako se javi, javi ako ne, ništa.
Preselila sam se u novi grad, 500km dalje od grada gde sam pre živela. Nemam nikoga osim muža, nikakve prijatelje. Osećaj je užasan. Zahvalna sam što imam dobrog muža ali se osećam tako usamljeno, ni kafu da popijem sa nekim u gradu..
a veoma sam društvena osoba. Jako je teško napraviti prijatelje kad si 30+.
Gledam na netu po stoti put seriju "Zabranjena ljubav". Žade je muslimanka koja posle majčine smrti odlazi u Maroko da živi sa porodicom, a Lukas je Brazilac koji se zaljubljuje u nju, ali ga otac primorava da umesto ljubavi prema misterioznoj devojci i muzici završi Pravo i postane direktor porodične firme. Kad sam bila mala, nije mi bilo jasno zašto Lukas ne uradi po svome. Naredni put kad sam gledala, razumela sam šta je pritisak. Postalo mi je važno da ne završim kao on. Sa životom kako drugi kažu. Danas, evo mene odavno odrasle... Opet sam našla seriju. I dalje se borim da živim životom koji želim. Moji su mi iz najbolje namere isprojektovali život, koji je odličan. Ali esencija toga nije ono što meni treba. Nalazim se u jednoj od prelomnih tačaka svoje dosadašnje karijere, koja opet odlučuje o smeru u kom će se kretati moj život nadalje... Mislim da je važno što sam naletela na ovu seriju. Na podsetnik da se borim za sebe. Da ne smem biti kukavica kao Lukas.
Kolega i ja se čujemo već sedam meseci svaki dan na poslu oko posla. To je preraslo u to da smo morali da se čujemo svaki dan. Počeli smo dopisivanje i ono traje mesec dana. Isti smo bukvalno. I danas bam 7h mi se nije javio. Lajkovao mi story a poruku iskulirao. Poslala sam mu poruku samo da vidim da li je dobro. Njegov odgovor će biti kraj našeg dopisivanja. Zaljubila sam se u njega onako kako nisam dugo. Videla sam sebe pored njega, šteta što nismo opstali. Ljuta sam na sebe što sam mu poverovala u njegovu priču.
Kako ne volim kada pošaljem nekome poruku podrške i osoba mi odgovori samo sa smajlićima. Kao da mi osoba govori: ,,Želim podršku, ali ne od tebe".
Imala sam ideju kako da me našminka jedna šminkerka za veselje. I ja joj pošaljem sliku željenog izgleda, stila šminkanja, dva dana pre da osmotri i shvati kako će da me našminka. To nijedna nije radila, a popularno je u svetu. Mislila sam da ću biti prva koja to nosim na licu. Sutradan, na njenom profilu osvane njena drugarica šminkana po tom stilu i naravno pljušte komentari i lajkovi. Kada sam je pitala što je to uradila njoj prvo a ne meni, rekla je da je vežbala i eto baš lepo ispalo! Bilo mi je tako krivo, otkazala sam joj šminkanje i nadalje ću pokazati pre samog šminkanja ili se šminkati sama.
Na posao dođem kad hoću, idem s posla kad hoću, ne radim vikendom, ne radim za državne praznike, mogu da uzmem odmor i slobodan dan bilo kad, plata mi je 2 puta veća od prosečne. Jednostavno, imam jako odgovaran posao i ovakve stvari mi se opraštaju i predstavljaju mi se kao 'benefit' ovog posla kako bi me firma zadržala. Ipak, imam osećaj kao da radim nešto loše, jer pola Srbije ima užasne uslove na poslovima..
Savet devojkama: što više tip obećava, posebno na samom početku. Najavljuje vam kule i gradove i potpunu posvećenost, sve u superlativu... Kačite to mačku o rep. Nećete od toga dobiti ni 1%. Ali zato vam je frustracija takvim tipom gratis.