Živim u kući koju su mi roditelji ostavili, zajedno smo svi kupili garsonjeru za njih jer kažu tako je jeftinije, nego meni nova kuća. Njima za starost treba samo soba a meni prostor za buduću porodicu. Sve mi je u životu išlo ok, imam dobar posao, prijatelje, ali jedino što koči je sad moja devojka sa kojom mi je isto sve super u vezi, ali sad kad smo posle 3 godine krenuli da pričamo o zajedničkom životu i da pređe kod mene, ona ne želi da živi u toj kući jer sam je ja nasledio od roditelja i ona nema pravo na to u slučaju razvoda. Prvo kažem joj čekaj mi nismo ni u braku ko spominje razvod. Svakako da nemaš pravo na kuću kad je nisi ni kupila nego su je moji roditelji gradili kroz život. Predlaže mi ona da uzmemo stambeni i kupimo nešto svoje ali ja da plaćam rate jer sam muško, haha, ma da. Ali to je kao zajedničko na kraju. Rekao sam joj da sama sebi kupi stan i nek ga otplati pa onda nek ima nešto svoje u slučaju razvoda, al i dalje stojim pri tome da pređe kod mene.
Nisam neki vozač, a zbog posla sam često na putu. Inače imam registriranu konzultantsku firmu u kojoj sam ja jedina zaposlena. Uglavnom radim za jednu grupaciju u Austriji, to je i dalek put i veći grad s gužvom, treba dovesti do tamo. Odlučila sam zaposliti vozača i preporodila sam se, nemam stresa oko vožnje, ne moram voziti auto na pranje i servis, plus stignem spremiti sastanak i rješavati druge stvari u putu. Da se ogradim, niti ga iskorištavam, niti mu muljam oko plaće, prijavljen je, sve je legalno i nije mi žao dobro ga platiti jer nemam više brige. Ali okolina to komentira kao da sam ubila čovjeka. Što si ja mislim, jesam li toliko bahata, mislim da sam kraljica. Kao, ponižavajuće je za njega i bezobrazno od mene što mi on otvara vrata auta, kao da ja nemam ruke. Gospođu se vozi na sastanke, a ne kao obične smrtnike i sl. Komentari najviše dolaze iz obitelji i nekad se stvarno zapitam jesam li ja ta koja je pogriješila.
Kao majka dvoje dece, i dalje ne shvatam roditelje koji se smrtno uvrede kada su pozvani na svadbu bez dece. Mislim na one koji to dožive kao lični napad na njih i njihovo dete, pa vele „ako nije pozvano moje dete, onda nisam ni ja”. Više puta sam videla kako mala deca prave svakakva s*anja na svadbama i sasvim mi je legitimno kad se mladenci odluče na proslavu svog braka bez tuđe dece. Plus glasna, muzika, gužva, pijani gosti…ne znam kojem malom detetu je zanimljivo da sedi satima na tim proslavama.
Nisu mi jasne žene ovde koje kukaju ovde kako im je sve teško, jadne one, majčinstvo im je pakao. Ja sam doktor fizičke hemije, radim u institutu. Imam zavidnu karijeru. Uvek sam bila vredna i sposobna. Suprug mi je isto tako vredan i sposoban. I ne, nemamo dadilje, ni kućne pomoćnoce. Imamo bebicu i uživam u svakom trenutku. Dojenje, prepovijanje i sl. ne doživljavam kao pakao. Stižem i da budem u toku sa dešavanjima u firmi. Najlakše je kukati. Kukaju one žene i oni ljudi što im je sve bilo teško, mrzovoljne što spavaju do 12. Žao mi je, ali priznajte sebi da ste lenji!
Žena uporno pokušava da mi nametne "život u zajednici" sa njenim roditeljima, skoro svaki drugi dan se nameću neki zajednički ručkovi i slično. Za svaku i najmanju sitnicu se trči i rešavaju se njihovi problemi i obaveze, prvo njima da se ugladi da bude potaman a potom nama. Iako na početku našeg zajedničkog života nije bio takav dogovor, sve učestalije je to. Sve manje imam privatnosti i mira od njih. A vršili su pritisak da se osamostalimo i počnemo živeti svoj život dok sa druge strane ne može da se živi od njih. Ja shvatam da svako voli svoje roditelje i da treba malo vremena da se čovek navikne al' sa druge strane treba staviti fokus na svoj život, svoje obaveze, na NAS, na razmišljanje o proširenju porodice a potom ostalo. Ne znam, možda grešim.Nemam više volje za zajednički život i sve te planove koje smo imali za budućnost, pitanje je momenta samo kad ću da dignem ruke od svega.
Imam 2 djece i jako mi je glupo kad neko kaže "djeca su smisao života". Ja stvarno ne mislim da je moje postojanje bilo besmisleno prije djece, niti da sam dobila neki smisao sa djecom. Djeca dođu, porastu, i žive svoje živote. Na kraju ostanemo sa partnerom ili sami. Ukoliko su nam djeca smisao života, to je onda jako loše i po tu djecu i po nas same.
Ja imam 20 godina, a on 24. Nismo dugo zajedno, ali imamo odličan odnos. Saznala da sam trudna i naravno da nismo to planirali, desilo se. Iskreno baš sam bila jako tužna i zabrinuta kada sam to saznala i stalno sam razmišljala kako da mu to kažem jer sam se bojala reakcije. I tako jedan dan samo dođem pred njega i kažem to, a dok sam to izgovarala samo sam plakala, a on se ustao došao do mene i obrisao mi suze i rekao "zašto si se nasekirala, pa sve će biti dobro kroz osmijeh i smirenost" i zagrlio me. Srce mi je bilo prepuno.
Kako da opstanemo kao civilizacija kad psima i mačkama dajemo veća prava nego svojoj vrsti? Ovo je prvi put u povijesti gdje će jedna vrsta odabrati drugu, a ne svoju ako moraju birati. Koliko borbe oko mačaka i pasa? Gdje je tu evolucija i razvijanje? Ne mogu razumijeti osobe koje govore kako su psi čistiji od nekih ljudi, da više vrijede, da je njihov pas beba, stavljaju ga u kolica pa vozikaju, dopuste mu da sjedne sav prljavih šapa na stolicu u kafiću. Suze im oči na oštenjene na ulici, a ne trepnu na abortuse naše vrste Homo sapiensa sapiensa. Možemo voljeti životinje, al postoji granica za ljude i životinje.
U srednjoj školi sam bio u vezi sa jednom devojkom. Кlinačka ali ozbiljna veza, trajala godinu i po dana. To je bila najlepša devojka u generaciji, svi su se divili njenoj pojavi. Međutim, kada sam upoznao njene i njenu sestru, do dan danas sam ostao očaran lepotom njene sestre. Znam da zvuči bolesno, ali tako je. Ta devojka je nestvarno, nerealno lepa, po meni daleko lepša od nje. Svaki put su mi se odsekle noge kada je ona bila tu ili kad bismo se videli. Posle svega i cele veze sa tom devojkom, zbog svega što se izdešavalo, mnogo mi je krivo što se nije desilo da upoznam njenu sestru umesto nje. Ja lepše biće nisam video do dan danas, a skoro sam je video posle dužeg vremena... I dalje nestvarno lepa. Da stvar bude još gora, ubeđen sam da sam se bar onda i ja njoj sviđao, jer uvek kada mi se javi je imala taj neki drugačiji pogled i osmeh, nego kad se javi bilo kome drugom. Nekako sam sve vreme tako osećao, uvek su joj sijale oči kada me vidi. Ali eto...
Pre 5 godina, njegova sestra je pravila svadbu. Mi uveliko zajedno. U toku svadbe odjednom su počeli ljudi da se skupljaju za fotografisanje, krenuo je i on. I ja za njim, zaustavio me. Rekao, ovo je nešto naše, familijarno slikanje.
To je trebalo da mi bude znak.
Međutim,ostali u vezi, život nas dvoje, verili se, ostala trudna, našli naš stan, venčali se.. Stiglo dete..a on, od kad smo venčali, kao da su me on i njegovi usvojili. Naše svađe su stalno zbog toga što 'samo da nije po mom' jer je kod njih drugačije. (različiti krajevi Srbije). Njegova majka nije želela na babine za unuka, jer kao nema ona to. On konstantno govori kako mu je tamo kuća odakle je, a ne ovo što smo mi stvorili. Ja sam se udala i oni su sad moja porodica. Koliko god da mu govorim, iako i ja imam porodicu, da ono što smo nas dvoje stvorili je glavno-ne vredi. S druge strane, ima dve sestre udate i to je skroz druga priča. Nažalost, mislim da ću se razvesti.