Kada se neko ponaša kao prostak, galami, ističe se nekim “posebnim” stavom, stilom oblačenja i nabedjenom komunikacijom…odmah znam da nije iz Beograda. Beograđani su smireni, prijatni i potpuna suprotnost svega nabrojanog a opet, kao takvi, na udaru svih pridošlih u glavni grad i još trpe i prozivke zbog velikih kompleksa malodrađana. Kada dođeš u nečiju “kuću” onda se tako i ponašaj, poštuj gostoprimstvo i ne ističi se prostaklukom i brđanskim manirima. Nisi kul. Ili se vrati u svoje rodno mesto. Veliki je ovo grad i previše je postalo tesno i napeto zbog kompleksaša.
Imam trideset i četiri godine. Nemam želju da se udam i da rađam decu. Ne mrzim decu, ali jednostavno nemam nikakvu želju za njima. Nadam se da ima još neka žena koja ima sličan "problem", jer u mom okruženju gotovo su sve žene takve da su im samo deca svrha života i konstantno me podsećaju na moj biološki sat.
Imam dve sestre. Jedna ima 3 odrasle dece, druga nema nijedno, pokušava da dobije preko donorske sp..e, ali čeka idealne uslove po proceni lekara zbog hormona. Toliko sam se radovala toj njenoj odluci, nemate pojma, i bodrila je! Danas saznam da prva koja ima 3 odrasle dece očekuje bebu. Toliko mi je pala u očima, samim tim što i sama kuburi sa zdravljem, a da joj nije bilo oca i majke da je moralno i finansijski bodre, ko zna da li bi i treće imala! Da li biste vi koji imate 3 dece radili na proširenju porodice, a neko vaš blizak se muči i trudi da dobije bar jedno? Ok, neko će reći da svako ima pravo da dobije dece koliko želi, ali ja bih na mestu te moje prve sestre prvo čekala da mi sestra dobije bar to jedno, a ne kao za inat objavila kako čeka četvrto. Ja joj želim da rodi lepo i zdravo dete, ali mi je toliko pala u očima da ću održavati najformalniji odnos da nikad tako sebična neće prići meni, a jako sam je volela.
Strašno sam neuredna. Kod nas je u kući uglavnom bio nered, svi su bili zauzeti, mene niko nije učio neke stvari.. Mislim, nije da se pravdam, ali stvarno mi niko nije usadio to da treba da odvojim vreme u toku dana i da vodim računa o svom prostoru. I sada sam užasno neuredna, nekad se gadim sama sebe. Odlučila sam to da promenim i radim na tome, i danas sam raspremala i opet ne mogu da verujem do kakvog je nereda došlo. Mislim, ja sam kriva, ali moram to da podelim sa nekim, lakše mi je ovako anonimno.. Bukvalno u kasnim dvadesetim razvijam važne navike. Sramota me je.
Kad sam se porodila trebalo je da se prijavi dete, kod nas to rade u bolnici na 1 spratu, dogovorila sam se sa mužem da će se ćerka zvati Elena, pošto sam imala jako težak porođaj, rekla sam sestri da smo se sve dogovorili da ide on sam da to završi. Nakon sat vremena me zove i kaže - E ipak je došlo do promene plana, mi u kući (on i njegova mama) smo se dogovorili da je najbolje da se dete zove Stana, mama je predložila Stanica, ja sam rekao zvaće se Stana. Ja u šoku, na ivici nervnog sloma. Iz porodilišta su me pokupili moji roditelji, ne želim da ga vidim skoro.
Imam jedno dobro delo zbog kog sam, jako ponosna. Ono počinje ovako. Bila sam tad 7 razred, sećam se. I bila je tu jedna mala petakinja, na početku je bila srećna i puna života, ali nažalost bila je žrtva vršnjačkog nasilja, te sam onda primetila da je postala depresivna i da nije htela ni sa kim da priča. I jedan dan, izgledala je jako iscrpljeno, te sam ja razgovarala sa njom, dok su se svi smejali i zadirkivali, ja sam joj dala neke savete kao osoba sa osobnim iskustvom sa vršnjaskim nasiljem, i šta sam ja uradila da to prestane. Ona mi se zahvalila, idućih nekoliko dana postala stara ona, srećna puna života i pričala je sa nekima te napravila prijatelje. Uvek kad me vidi zahvali mi se, a meni srce puno ponosa i dobrodušnosti. Uvek se samo pitam šta bi se desilo da joj nisam pomogla?
Znam da će me svi osuditi ali prvo sam kupio stan a onda prsten.
Da radim kao konobar dio napojnice bih dao kuhinjskim djelatnicima. Ne patim za novcima, al ne bih mogao mirno uzimat sve zasluge. Neki su dali krv za to jelo, a netko samo odnio na tacni.
Sestra i zet se razvode, imaju sina od 6 godina. Razlog ona nije mogla da smrša već 5 godina, pretvorila se u našu mamu i babu po fizičkom izgledu u licu, podvaljak i krivljenje kičme, kosa propala. Poštenije je i to nego da je vara, ali mi se ne udaje da prođem isto. Ne pravdam je, nespavanje, druga vremenska zona, beba, strani jezik, studiranje, kovid pa tek sada dobar posao...sav taj stres je ostavio posledice. Možda će dovesti liniju na normalu ali mlađa biti neće. Prvi put od porođaja se slika sa sinom, bivši zet joj ubio samopouzdanje. Uspešna je u poslu, ima dete. Toksični komentari i uvrede nisu podrška.
Dečku s kojim sam preko godinu dana u vezi rekla sam da razmišljam da počnem piti anitbaby pilule na što me on pitao jesam li stvarno sigurna u to? Rekao je da ga je strah da mi hormoni ne naštete zdravlju i da si ne bi oprostio da mi se nešto desi radi toga, te da njemu zaštita nije nikakav problem. U pozitivnom sam šoku.