Pre nekoliko dana sam posle malo dužeg vremena bila na nečijoj svadbi.. Dok sam bila tamo shvatila sam zašto izbegavam da idem po svadbama... Razlog je jer sam ja jedini propalitet.. Za sebe nikad nisam ništa slavila, al zato redovno slavim tuđe uspehe.. Verovatno će delovati kao da sam ljubomorna, ali ne znam kako sam izdržala.. sedela sam za stolom gde su svi bili sa partnerima, dok sam ja jedina bila sama.. slušala sam kako se međusobno hvale, dok su pričali šta ima zanimljivo u njihovim životima itd ..dok sam ja naravno ćutala jer u mom životu godinama nema ništa zanimljivo i nemam ni sa čim da se pohvalim.. Jedini trenutak na svadbi za koji mi je bio 'dobar' jeste dok sam ostajala sama za stolom jer su svi oko mene igrali, dok sam ja čak i za to mutava.. Jednu svadbu sam pregurala, a sad treba još dve.. Verovatno ću dobiti osude, al morala sam bar ovde 'olakšati' dušu..
Čekam da odem u penziju da bih imao uspeha na ljubavnom planu...vidim da moj stric dobro prolazi, strina je nažalost preminula pre nekoliko godina i on je počeo da izlazi opet, penzioner je i ima te klubove penzoske, udruženja penzionera koja stalno organizuju neke izlete, humanitarne večeri i šta ti ja znam. Stalno je sa nekom drugom ženom, valjda su ljudi u tim godinama oslobođeni svega, izgled više nije prioritet jer su svi već stari, decu ko ima već su odrasla, penzije su tolike kolike su ali njima dovoljne valjda, samo im je cilj da nađu nekog i da se muvaju i provode. Jeidno tako imam šanse da nađem neku ženu za vezu. I da, da mi ne bi cičale žene, šta mislite sa kim se muva, pa sa udovicama ili razvedenima, dakle niko nikog ne vara.
Par godina sam sama nakon duge veze, ok sam, imam lepu karijeru, fino izgledam, znam da se ponašam, samo se nije desio niko do sada. Od pre par meseci sam u odnosu kakav sam zamišljala sa čovekom kakvog sam zamišljala koji živi u malom gradu u Bosni i koji zbog posla ne može da ga napusti. Kako ja, odrasla u Beogradu, da ostavim sve i odem tamo? Ne mogu da prevagnem ni na jednu stranu, nit je život bez ljubavi život, nit je samo ljubav ceo život.
Otkako sam saznala za trudnoću, suprug i ja nemamo odnose. Oboje smo se složili oko toga jer smatramo to ispravnim. Porodila sam se pre 3 meseca i odlično se osećam, porođaj je bio lagan. On za sve to vreme nije ništa spomenuo, niti mi je prišao, čak spavamo odvojeno da on ne bi budio bebu i slično. Ovo nam je drugo dete i bojim se da sam mu bitna samo da rodim decu i budem 'žena'. Ne znam šta da radim i kako da postupim. Kada obučem novu haljinu i pitam da li sam lepa on kaže 'mhm' ili 'aha', da li je ovaj brak u ozbiljnoj krizi?
Prekinula sam sa verenikom mesec dana pred svadbu jer mi je 100 puta obećao da neće kockati. Dogovarali smo se 100 puta i uvek je nastavljao. Nemam snage više da se borim sa tim. Otac me osuđuje jer "šta će ljudi reći".
Stezao me je brushalter, jedva sam čekala da dođem sa posla i skinem ga. Dok nisam otišla kod lekara i saznala da imam upalu srčane maramice i da me grudni koš boli zbog toga, a da brus samo dodatno smeta. Ah, što nisam muško.
U šemi sam s dečkom tko je u nesretnoj vezi. "To naše" se vuče već više godina ali zbog životnih okolnosti i propuštenih prilika, a sigurno i straha od rizika da se to završi, što oboje ne želimo, nismo nikada zvanično ušli u vezu. Ali nama je predivno i oboje uživamo kada nam se ukaže prilika da budemo zajedno. Ima li to smisla nastaviti??? Jasno nam je oboma da se želimo i da želimo djecu pa i da se desi dijete zapravo se nitko od nas nebi bunio. Ali zar ovako?
Volim kada me muškarci odmeravaju. Volim taj njihov poriv.
Gledam juče anketu, da li treba uvesti plaćeno bolovanje za žene sa bolnim ciklusima. Bilo je svakakvih odgovora ali najtužnije je to što se skoro svaki muškarac složio, a žene većinom ne. Ženska svest je idalje u zaostatku po pitanju njih lično. Ja taj problem nemam. Čak i moja majka misli da ne treba. A to je žena koja je imala jezive bolove i pre i nakon porođaja. Strašno mi je bilo kad mi je pričala neke događaje, kako se na faksu rušila od bolova, morale drugarice da dežuraju pored nje kad leži i valja se od bolova. A još gore je što se i ja lično sećam, u kući nam je bio opšti haos kad nju boli stomak. I sad kaže, to je za razmažene žene.