Nedavno sam se porodila, bebac ima 9 mjeseci.
Do porođaja je sve bilo savršeno u mom životu, nakon porođaja moj muž je počeo da sve više odsustvuje od kuće. Njegova majka je glavni krivac za sve, non stop ga zove. Te vodi je u dom zdravlja, te kod zubara, te prodavnica. A da ne pričam o tome da se nikad nije ponudila da pričuva unuka. Vidjela ga je 10 puta u ovih 9 mjeseci.
Razmišljam da odem od ovog čovjeka, jer ne vidi koliko je zapravo meni potrebna pomoć.
Možete pripaziti kako vam se djeca ponašaju među ljudima? Vika, uništavanje stvari, bacanje, skakanje na javnim prostorima i slično..
Svi želimo u miru u prirodu ili park (bilo gdje), ali neka djeca (i roditelji) su toliko glasni da izgleda ko cirkus.
Žena je dozvolila starijem, a kasnije i mlađem djetetu da spavaju u našem bračnom krevetu. Dojenje je davno završilo, i 7 godina kasnije, ja sam spavam u dječijoj sobi, dok su žena i djeca u našem krevetu. Starije dijete još uvijek ne želi spavati u svojoj sobi, a žena misli da je to normalno. Naravno u takvim uvjetima je jako teško naći prostor i vrijeme za intimu i ljubav. Sve se vrti oko djece, a nas dvoje smo očito samo cimeri.
Sex na javnom mestu je normalna stvar. Sa prve dve devojke, mi je 90% odnosa bilo na javnom mestu, na Tvrđavi, na tribinama u kraju, pa onda more i sex na plaži, pa na Kališu i Košutnjaku tokom studija, pa u kolima, pa u kancelariji koja se ne koristi u firmi, pa u WCu nekog kluba, jednom sam na bazenu u hotelu..da ne nabrajam sad.. Dosadan je život ako se sex upražnjava samo u krevetu.
Radim u državnoj firmi i većinu svojih "kolega" ne podnosim dakle kada bih preveo to u postotke bilo bi to 80% ljudi sa posla. Ne možete verovati koliko su to podvojene ličnosti, smeška ti se u lice a sa strane te kopa, smešta ti, ogovara te i tako dalje. Onih 20% među kojima sam i sam uglavnom lošije prolaze i dobijaju uvek teže poslove. I u suštini tih 80% grabe samo za sebe i gledaju svoju zadnjicu a ako nemaju nikakav interes kod tebe jedva i da ti se jave a kamoli pomognu nešto.
Moj muž je manipulator, lažov i osoba koja sluša bivšu ženu i kćerku a mene ostavlja po strani. Što se mene tiče neka onda živi sa njima, ja ih nisam ni rastavila. Al da trpim ovakav teror i nepoštovanje stvarno neću.
U braku smo 10 godina... Zbog njega sam ostavila sve iza sebe, prešla u drugu državu da živim.... Imamo tri ćerke... Kroz život sam znala da ću imati veliku porodicu, i težila sam da budem dobra majka, žena, supruga, domaćica... Moj suprug je oduvek izlazio, imao svoj život, prijatelje... Verno sam ga čekala kod kuće. Mnogo puta smo se svađali, bila sam usamljena, nije to primećivao. Pronalazila sam prepiske sa drugim ženama... Sada mi je rekao da ne želi više da živi sa mnom, i dva dana nakon toga pronašao ženu svog života... U svemu tome, mene pojede osećaj krivice i griže savesti, jer ja sam se svađala.... Čovek uživa, živi svoj život... A ja budala...
Nikada neću razumeti ljude koji jedu u prepunom javnom prevozu!
Mrzim svoju preosjetljivost, nisko samopouzdanje, internalizovani bijes, osjećaj neadekvatnosti, socijalnu fobiju, generalizovanu anksioznost, depresivne misli, stidljivost, introvertnost i činjenicu da me sve i svašta povrijedi. I to sve već 30 godina. Čini mi se da je svakim danom teže i teže, a živci sve tanji. Otkud mi ovo sve? Žao mi je samog sebe. Samo sam htio negdje da napišem jer ne želim uživo da priznam. Eto.