Uopće se ne radujem tuđem uspijehu i sreći, zavidna sam i ljubomorna jer meni ništa ne ide.
Upravo sam dala otkaz i to poslodavcu koji se dosta iživljavao. A opet, osećam neku krivicu, žalost.. prosto neprijatno je.
Bili smo na rođendanu kod prijatelja, u društvu njegovih kolega i njihovih supruga. Sve opušteno dok nije pala čašica više, pa supruga mog prijatelja pokrene temu: "Zašto ti nemaš nekoga?" Kažem lagano – ne treba mi niko, svako ima svoj put.
Onda dodam da, kad mi zatreba bliskost, platim i vozam se. Njen izraz lica: "Fuj", uz podršku ostalih dama. Kao da sam rekao nešto strašno.
Ali istina je – nikad nisam bio zaljubljen, nikad voljen na taj način. I nemam problem s tim. Ljudi teško prihvate drugačiji izbor, pogotovo kad vide da ti ne fali ono što oni smatraju "normalnim".
Kako objasniti sestri da ako smo sestre nismo u obavezi da se družimo. Jako mi je naporna i jako me umara.
Nisam ljubomorna trenutno u vezi, ali patim od teške retroaktivne ljubomore i pored toga imam jako nisko samopouzdanje. To je bolesna opsednutost partnerovom prošlošću i njegovim bivšim partnerkama. Mene prosto ubija u pojam činjenica da je on imao 5, 6 bivših pre mene. I žao mi je što ja nemam, mislim da bih onda bila manje iskompleksirana. Na dnevnom nivou mi kroz glavu prolaze scene njih u intimnim momentima, upoređujem se sa tim devojkama iako ih ni ne poznajem. Smatram da sam mnogo dosadna u krevetu i činjenica da je on sa par tih devojaka isprobavao sve i svašta, dok je meni vrhunac “ludovanja” bio seks u dnevnoj umesto u spavaćoj, me mori svakodnevno. Inače, ovo sam ja svojevoljno njega ispitivala, nije to on pričao da bi me napravio ljubomornom.
Pas me pomladio, tjera me da budem aktivna, da se svaki dan smijem i da idem u prirodu. Luckast je i neposlušan, ali je sladak :)