Ja sam upisao fakultet sa 38, a završio sa 42. Sve se može kad se hoće.
Taj jedan četvrtak koštaće ga svega. Do sad sam uspela da ga posvađam sa dve koleginice, da dobije otkaz na jednom poslu, da zamrzi ekstremno bivšu, da mi pomogne poslovno. Da samo meni veruje. Da od mene zavisi i za sve pita.
Planiramo i zajediničko kratko putovanje. Ja imam strpljenja. Odabrala sam ga. A on, me je povredio. Rekla sam mu - nemoj. Ali ipak jeste. Zato. E zato, će te taj jedan četvrtak dragi moj koštati debelo.
Onog trenutka kad bi bude verovao, onog trenutka kad me bude video kao majku svoje dece, to će biti trenutak kada ću mu iščupati srce. Baš kao što je i on meni.
(godinu i po dana smo zajedno)
Kada smo momak i ja bili zajedno u društvu sa njegovom porodicom, izjavio je u priči da je njemu majka na 2.mestu. Ona se uvredila misleći da sam ja ispred nje, ali kada je reko da mu je na 1.mestu Bog, na 2.majka, a na 3.ja, sva se obradovala jer je ispred mene.
Nismo u braku, ali kada je tako dok smo u vezi, dok nam najlepše ide, šta bi bilo tek sutradan u braku? Ja bih bila uvek posle njegove majke, pa i deca ako ih budemo imali?
Nemam ništa protiv njegovih roditelja, poštujem ih i tu sam šta god da im treba.
Ali, prosto želim da momku, sutradan mužu, budem ja njegov prioritet kao i on meni!
A to ne umanjuje poštovanje prema našim roditeljima i ljubav prema njima, samo želim da se razgraniče te stvari.
Koleginica izjavila kako je privlače inteligentni momci. Ja sam šahista pa sam se ponadao. Međutim, vidim je posle nedelju dana sa likom koji ceo život sedi po kafićima i kladionicama i diskutuje o fudbalu.
Prvo dete smo dobili sa 38 godina posle nekoliko godina borbe, lekara i svega i svačega, ostala sam trudna u toku priprema za VTO. Trudnoća s problemima ali na kraju je sve bilo kako treba. Trebalo mi je vremena da se oporavim i u 41.godini opet ostajem trudna neplanirano. Radost prevelika, međutim beba loše, staje srce u 9.nedelji. Ja veći bol i poraz nisam osetila. Vrištala sam danima ali bukvalno, sedim u auto, vozim se i vrištim i urlam na sav glas. Kući sam bila ok zbog cele porodice. Kada se odradila intervencija, imala sam osećaj kao da sam ubila i sahranila svoje dete. Znam da ništa nisam kriva ali i dan danas osećam krivicu, bol, strah. Znam da se desilo mnogim ženama i nastavile su dalje svesne da je bolje što se odmah na početku desilo. Ja i godinu dana posle razmišljam o tom malom biću koje sam nosila i ne mogu da prestanem da patim. Svoje dete obožavam i pružam sve što mogu. Ali mi je žao što imam i ljubavi i mogućnosti da čuvam bar troje a nisam te sreće.
Dobila sam posao u jako lošoj ustanovi, jer za tu gde sam htela nisam imala vezu, koju je pak, gle čuda imala osoba koja je lošija od mene. No dobro. Ja sam se svakako trudila na specijalizaciji, radila sam više od kliničkih lekara, ispravljala profesore, na sopstvenu inicijativu radila naučne radove i zaslužila da dođem tu gde je i trebalo da budem od samog početka. Svi klinički lekari me mrze, smatraju da sam najveća konukrencija, što i jesam.
Izvinite, Vi ste svi lošiji od mene, došli preko veze, koju ja nisam imala, ja zaslužim, radeći više od svoh vas i vi sad mene mrzite.
Ja ne razumem. Ali nebitno, odlučila sam da malo steknem iskustva u akademskoj ustanovi i sebi krčim put za dalje. Ne želim da budem jedan miš u kutiji i da gledam koji će miš izaći odatle živ. Hoću zdrvao okruženje, podršku, napredak, a ovim spletkarošima želim baš ono što zaslužuju.
Ja s bivšim nikad ne bih mogla opet da imam seks, bivši je s razlogom i sama pomisao da me pipa mi se gadi... Ne znam kako možete, nikakvog samopoštovanja i dostojanstva nemate.
Kod nas u školi direktorka jednoj nastavci smestila otkaz sa bi zaposlila svoju rođaku. Pošto joj jednom prošlo pokušala to ponovo jednom kolegi. Čak su išli i na sud i sad ta direktorka mora da mu isplati neku veliku sumu novca. Naravno ta žena je i dan danas direktorka u školi.
Iritiraju me ljudi koji te prekinu u pola rečenice sa "Izvini što te prekidam..." i krenu neku svoju priču. Sram vas bilo.