Lego sam da spavam s otvorenim vratima i ušo je leptir i ja umesto da ga ubijem glumim Dalaj lamu i jurim ga gitarom da ga isteram.
Danju radim u jednom kafiću, a noću u drugom da bih mogla da idem na more, a da od mojih ne zatražim ni dinara.
Moj deda uveče ne može da spava. Uvek ima baterijsku lampu ispod jastuka. Ustane on tako svako veče sa sve lampom i ide od sobe do sobe i pokriva nas. Neretko se probudim i vidim kako mi je lampa uperena u lice i dedu kako me pokriva. Jedan je deda!
Kad sam bila mala, imali smo mašinu za pranje veša koja je doslovno skakala po kupatilu kada uključuje centrifugu. Imam 20 i još uvek se plašim tog zvuka.
Mrzim kad u gostima naiđem na uneređenu WC šolju, pa onda moram čistiti kako neko ne bi pomislio da sam je ja ostavio takvu.
Kada god neko podigne ruke, ja u sekundi pogledam je li obrijao pazuhe.
Živim na selu i imam kravu, često idem u štalu. Pomažem roditeljima oko svega, ali kad izađem u grad svi mi govore da sam prava dama. Zapravo malo je onih koji znaju odakle dolazim, a mnoge mi djevojke kažu da bi voljele da mogu da budu tako elegantne kao ja. Oni koji me znaju kažu da je nemoguće da ja uopšte živim na selu. Pokušavam da ostavim što bolji dojam na sve oko sebe. Pazim na svoj bonton, na to kako se izražavam i na svoje ponašanje. Mislim da nije bitno odakle ko dolazi, već ono što ima u sebi i karakter.
Volela bih da imam lepe zube i lep osmeh. Onda bih uvek bila vesela i nasmejana, a ne ozbiljna i namrgođena. Time prikrivam taj svoj kompleks.
Ne umem da zakopčam brushalter kao sve djevojke, na leđima, već ga zakopčam na stomaku pa okrenem na drugu stranu.