Spremao sam nesto u kuhinji, moja devojka je pušila cigaretu u drugoj sobi. Ušao sam da joj kažem da je doručak spreman, plakala je... ,,Umro je (ime njenog druga)" Ispričala mi je sve o njegovoj patnji, bio je siromašan, bolovao je od opake bolesti, skroman, nikada se nije žalio na loš život, bio je dobar drug, jako pametan i talentovan dečko. Umro je, jer su kasno skupili pare za lecenje. Osetio neizdrzivu težinu na grudima, nisam plakao, ali ovo je gore, nisam mogao da dišem. Sada kad god mi je teško da uradim nešto (od jako teških do jako banalnih stvari), kažem sebi ,,Na šta se ti žalis piz*o? Kada si ti u životu zaista patio?"
Dok čekam međugradski na Autokomandi, često se prilikom prolaska neke krntije od autobusa isprdim jako. Posle se kao nervozno šetkam i gledam na sat, a ustvari se luftiram.
Svaki put kad spavam kod dečka, roditeljima kažem da spavam kod neke drugarice, zato što su oni generalno staromodni i ne kapiraju ovo moderno vreme.
Neki dan odem do trafike da dopunim kredit na telefon izvadim novčanik,izvadim novac,kažem broj i pita gospođa 'Jel stigao izveštaj? '..Ja tražim mobitel po torbi nigdje ga , onda shvatim da sam ga izgubila. Vratila sam se na svako mjesto gdje sam prije trafike bila i na kraju se ispostavi da sam ga zaboravila u kafiću gdje sam tog popodneva pila kafu, sva sretna uzmem mobitel kad poziva me nepoznat broj,javim se ja kad ono ona gospođa sa trafike kaže da se vratim kod nje, odem ti ja i ona mi daje moj novčanik koji sam tu ostavila kad sam krenula da tražim mobitel, kaže sreća pa mi je ostao tvoj broj (u onom aparatu gdje dopunjava kredit), ja otvorim novčanik hoću da je počastim ,ona kaže 'ne,ne,daj novac nekom na ulici,da se riješiš baksuzluka', krenem ja niz ulicu i ni jednog jedinog prosjaka iako ih je grad inače prepun.Čovječe rekla bih da je to bio moj petak 13-ti :)
Prešao sam da radim u novu firmu... I posle 4 meseca rada, ponekad se kolegama desi da odu na ručak, a da me ne pozovu... Osećam se kao trinaesto prase...
Kada sam iznerviran i frustriran, sklupčam se ispod jorgana i znam da mi se više ništa loše neće desiti.
Oduvek sam žalio što nisam rođen 29. februara pa da s ponosom u 60. godini kažem da imam 15.
Žena mi je u drugom stanju, a strastveni je pušač kao i ja. Dao sam joj savet da ostavi cigarete, a i ja sam uz nju. I sad tako ne duvanimo više nego grickamo slatkiše i čekamo bebu!
Često se zapitam da li neko, na drugom kontinentu, u drugoj državi ili čak paralelnom univerzumu vodi isti život kao ja? Da li postoji neko ko ima sve što imam ja, da li radi sve što radim ja, da li ima ista osećanja kao ja... Kad bih znala da tako nešto postoji, volela bih da pitam tog nekog, kako se nosi sa svim tim glupostima, čisto da proćaskamo...
Kad god me muž uvredi ili rastuži, odem i kupim sebi nešto, neku krpicu ili makar sitnicu. Iako nije rešenje problema pomaže u raspoloženju! Naravno, kupujem od svoje plate, i prokrijumčarim kao "to je staro nešto".