Mnogi neće poverovati u moju ispovest ali nema veze.Pre 10 godina ja, moj otac i moj brat smo imali susret sa jednim natprirodnim bićem.Svoj trojici nam je bilo jasno šta se desilo i nismo širili priču da nas ne bi proglasili ludacima, da ne bi širili paniku i sl.Od tada je prošlo 10 godina i ja sam sasvim odrastao, vodim normalan život, studiram u Beogradu, imam devojku, društvo i mogu reći da sam zadovoljan životom.Problem je u tome što se često osećam otuđenim i samim u svom znanju da ovaj naš pojavni svet u kome živimo nije sve i da isti ovaj svet delimo sa drugim bićima za koje skoro niko ne zna.Nisam uplašen, znam da smo mi ljudi daleko zlonamerniji od tih ''drugih'' ali ne mogu kao i ostali da posmatram i doživljavam stvari oko sebe.Za mene religija, priroda, život, smrt, dan, noć imaju sasvim drugačije značenje i ponekad osećam i sažaljenje za ljude oko mene koji nisu imali priliku da saznaju ono što sam ja.Ne znam možda je tako i bolje.Bilo kako bilo u jedno sam siguran, život je predivna stvar, moramo ga voleti kakav god da je i sasvim sigurno nije besmislen.
Tata mi je alkoholičar i u januaru smo mama, brat i ja bili u Sigurnoj kući zato što nas je maltretirao i sad nisam u kontaktu sa njim, a ponekad mi tako jako nedostaje da mi dođe da vrištim (bio je divan otac dok nije počeo da pije).
Uvek posle ručka kažem da moram da idem u wc, samo da ne bih sklanjao sa stola.
U zadnje vreme sam počela pričati engleski sa sestrom kod kuće, da nas roditelji ne bi razumeli, jer nas stalno nešto prisluškuju.
Plašim se svemira i sve na temu oko njega... nekako mi uvek prostruji krv kroz žile. :/
Svako veče šetam kuče u isto vreme samo da bih ga srela.
Kad čujem rečenicu: "Sve smo ti pružili, tvoje je bilo samo da učiš", podigne mi se kosa na glavi.
Kada mi sestra nesto objašnjava uvjek bolje zapamtim ono što je govorila povišenim tonom.