Roditelji se ponose nekim stvarima što sam postigao sam u životu, ali ipak se gledamo kao stranci.. Voleo bih samo da ih zagrlim ali se bojim, ne znam čega se bojim ali je tako.. Tužno je malo to što sam skupio hrabrosti samo svojoj devojci to da kažem, nju grlim svaki put kad se vidimo, a sa njima se izljubim samo za praznike..
Cura mi kaže da sam previše blag, nisam agresivan, da mi sve paše što ona kaže, to joj smeta. Ne znam šta želi da je tučem, da se svađamo, da galamim...... Čudno, zbog toga me i ostavila ali nema veze možda jednom skuži.
Kad stavljam pastu na četkicu za zube svaki put se potrudim da izgleda kao na slici.
Kad sam bila treći razred osnovne, radili smo kontrolni iz matematike i prva sam završila, i iz dosade sam okrenula stranu i nacrtala neka brda i leptiriće. Učitelj se oduševio i dao mi dve petice iz matematike. Od tog dana pa sve do kraja četvrtog razreda je dobijao kontrolne sa crtežima. Svi su mi zavideli jer nikome nije hteo da da peticu, osim meni kad sam to uradila prvi put.
Najjače mi je kada čujem starog u kući kako priča preko telefona i kaže 'Nisam kući sada, na putu sam, čućemo se kada dođem' i spusti...
Poslala sam mu poruku "volim te", a on mi je odgovorio "šta ti je?"...
Kada sam imala 13 god, brat kojeg sam najviše volela na svetu, umro je od leukemije. Nakon njegove smrti i pogoršanog stanja u porodici (tata počeo da pije, svađali se i krivili jedno drugo, da vrše pritisak na mene da u svemu budem savršena) ja sam počela da gladujem, jer sam mislila ako mogu to da kontrolišem mogu sve. Sa 14 god dijagnostikovana mi je anoreksija i bulimija, na 170 cm, imala sam 36 kg. Kada god sam išla u bolnicu, moji su govorili da sam anemična i da sam i zbog toga tako mršava. Nikada niko nije saznao istinu, čak ni moje drugarice. Niko. Stideli su se. Sa 18 god,uz moj veliki trud, ja sam se izlečila. 3 godine sam bila savršeno dobro. Sada, već 4 god živim u Bg, studiram psihologiju(ironije li). Prosek 9,3. Imam 22 god i zadnjih 10 meseci se lečim od teške depresije i anksioznosti. Ponekad, život je pakao. Niko ne zna. Čak ni moji. Dovoljno su patili. Kolege sa faxa, proglasile su me za najsrećniju i najzabavniju osobu na faxu. Jer sam uvek sam nasmejana. Samo ja znam kako mi je kad ostanem u 4 zida.
Moj dečko i ja smo na prvom izlasku trebali otići u pozorište, bilo je decembar. Dok me čekao prolazila je djevojka zamotana u šal i gledala u njega, on je zovnuo mojim imenom na šta je ona sva sretna prišla poljubila ga a on je pitao da odmah uđu u pozorište i ona pristala, nakon par minuta sam ga zvala na mobitel i sreća bila je gužva tako da nisu uspjeli naći mjesto. Kada je ugledao moj broj istrčao je kroz vrata glavom bez obzira shvativši da je ušao s pogrešnom djevojkom. Prije toga se nikako nismo viđali, sastanak smo ugovorili preko fejsa. Danas imamo savršenu vezu i uvijek se smijemo tom događaju. Kasnije smo tu djevojku sreli u pizzeriji i kako je znam iz viđenja shvatila sam da je do nesporazuma došlo jer se djevojka zove isto kao ja, ali ni dan danas ne znamo gdje je završila nakon što ju je bez riječi ostavio u pozorištu.
Da je mojoj devojci potrebna transplantacija srca, dao bih joj svoje. Toliko je volim...