Imam 25 godina. Radila sam svakojake poslove, uvijek sam se trudila uklopiti, da budem dobra sa svima. Čak sam se znala i ulizivati nekome ko mi se nije svidio samo da budem uklopljena. Sad sam se zaposlila na novom radnom mjestu, samo da me svi puste na miru, ne želim uopće komunikaciju ni sa kim... ne znam zašto, ali me nije briga za te ljude, odradim svoje i odem doma. Možda je i bolje tako.
Iz BiH sam. 1992.godine smo bili kratko u izbjeglištvu u Hr., preko 120 km od našeg grada. Bili smo mama ja i brat. Otac je dolazio povremeno, stopom. Radio je i nije mogao cijelo vrijeme biti s nama. Jako sam bila vezana za njega i jednom sam ga zamolila da ostane. Otac je umro prije nekoliko mj. a ja i dalje tražim slike mjesta i ceste gdje sam ga čekala i pratila. Imala sam 6 godina i ta mi je slika uvijek u glavi.
Kamp naselje iznad magistrala i on silazi niz cestu.
U vezi sam sa dečkom godinu i pol, njegovi me ne prihvaćaju jer sam katolkinja, a on je pravoslavac. Tata mu je rekao da će ga se odreći ako ostane sa mnom, napomena da ja njegove roditelje nisam ni upoznala, osudili su našu vezu samo na osnovu moje nacionalnosti. On je iz poštovanja prema svojim roditeljima počeo skrivati našu vezu. Izlazimo samo na mjesta gdje njega nitko ne zna, ne smijem doći kod njega (ne živi sa roditeljima), ne smijem doći u njegov grad, skriva me od prijatelja i svih..
Ne znam više kako da se izborim s tom situacijom.
Svet je otišao u k., od kada su se frizeri počeli nazivati berberi i čistači automobila ditejleri.
Ako tražim djelatnicu, i odmah mi na razgovoru krene olajavati po bivšem poslodavcu - neće dobiti posao. I ja sam radila za nekoga, ako mi nije štimalo - tražila sam dalje. Imaj svoje uvjete, budi normalan. Tračibabe jedno veliko NE.
Kada je bivši našao novu djevojku, ista boja kose kao moja, odmah sam se ofarbala kako nas ne bi upoređivali.
Moj pubertet je prošao u umiranju tetke, mama se operisala, te jednim djelom u neimaštini.. Bez pravih prijatelja i nerazumijevanja svega onoga što želim. Metal me spasio, izgradio i pomogao mi da nekako prevziđem taj period života.. Ljudi pokazujte da volite svoje pubertetlije, budite strogi ali pokazujte im da ih volite!
Moja žena je vrhunski hedonista i to mi se svakim danom sve više dopada u našem braku. Primera radi, peli smo se na planinu po toplom danu i njoj nije dovoljno što smo poneli specijalno pivo, nego smo morali na vrhu da ga popijemo mrtvi žedni uz pogled i cvrkut ptica za potpuni užitak. Kad sam kupovao šator, ja hteo običan, ona rekla da uzmem narandžasti. Poslušam je iako ne znam zašto, međutim kad smo vodili ljubav u istom, bilo je mnogo vatrenije kada je narandžasta bila svuda oko nas. I sve takve neke sitnice koje samo ona može da smisli da od običnog napravi iskustvo. Ne znam kako ona uočava i oseća sve te stvari, koja vrsta kafe ide sa kojom muzikom, ali stvarno uvek i tačno zna to. Stvarno sam srećan što zajedno idemo kroz život u visokoj rezoluciji.
Bivša je imala ritual da na hodnicima srednje škole skače u zagrljaj redom momcima, da se čak ljubi u obraz s njima ili nekad rijetko sjedne i u krilo. Zajedno sa cijelim ženskim društvom me ubjeđivala da je to normalno i da sam nesiguran jer mi to smeta. Sad mi sa 27 presmiješno šta sam trpio.
Devojka se naljutila na mene jer sam odbio da joj za rođendan poklonim torbicu od njene omiljene influenserice. Rekao sam joj da mi ne pada napamet da finansiram te budale sa Instagrama, a ona se uvredila.