Osećaj najvećeg mira i spokojstva osećam kada sa ćerkicom legnem uveče da pogledamo neki crtać pre spavanja. Ona se mazi ili mi drži ruku, ušuškana kod mene. Zna to uspavljivanje i da potraje jer ona priča svoje priče, izvodi i grimase. Uživam. Iako moje drugarice izađu s vremena na vreme, zovu, ja nemam srca da odem, još uvek ne želim da propustim te trenutke.
Zajedno od srednje škole, izgurali sve loše stvari; i gubitke u obitelji i loše financije i bolesti, al krenulo nas je. I niko sritniji od nas... 23 godine skupa, a onda nas je samo jedan srčani udar razdvojio zauvik...
Dečko me je ostavio samu na klupi kad mi se tata razbolio. Užasan osjećaj.
Dam mu do znanja da ne želim komunikaciju s njim i lik mi se javi posle par dana da me obavesti da mu je umrla majka. Danas saznam da je žena živa i zdrava. Stvarno ne znam šta da mislim više.
Skupila sam hrabrost i pitala ga da li postoji šansa da ga još jednom vidim..prvo je kao po običaju dao lažnu nadu i rekao da postoji, a posle dva dana me je prvi put u životu blokirao... 😏
Zašto su brakovi u kojima nema djece dugotrajniji nego ovi sa djecom malo malo se razvode? U čemu je tajna?
Koliko god da je devojka lepa, pametna i zanimljiva - ako vidim da na licu ima mesnati mladež, istog momenta sam nezaineresovan za nju.