Mojoj devojci je besmisleno što ulažem u auto, jer smo mogli negde da otputujemo za te pare. Realno nisu jeftine ni popravke ni sređivanje. Samo sam je pitao koliko košta njen telefon? (1400e) Koliko ormara ima sa garderobom? Tri! Koliko ima pari obuće? 35! Koliko ima torbi? (12) Reko za te pare smo mogli da putujemo na mesec. I tako je počela svađa...
Danas sam se setila kako mi nije bilo teško da ustanem u 4, napravim palačinke i odnesem ih tadašnjem dečku na posao, jer je radio od 6. A kod njega u kancelariji bivša devojka. Kako sam se tad osećala jadno. Prošlo je 2 godine od toga i dalje me to poniženje boli.
Ne znam zbog čega pojedine žene i muškarci(90% žene) misle da je njima neko dužan da ustaje u autobusu zbog dece, trudnoće itd. Odmah da se ogradim, ja uvek ustanem i ustaću svakome, ALI (uopšteno), niko nije dužan da to radi ako neće. Sad iz kog razloga neko ne želi, to je njegova stvar. Da li je do nekulture ili nečeg drugog, pitanje je. Ne volim ni one licemerne osobe što te streljaju pogledom ako ne želiš da ustupiš mesto, a što je najjače, ne žele ni oni. Pa gde je tu logika? Ako želiš da ustaneš, ustaj, šta napadaš druge za ono što ti sam nećeš da uradiš?! Mislim, ajde realno sad kažite.
Ovo ću napisati ovdje jer ni sa kim ne mogu da pričam o ovome. Doktorica sam, specijalizirala sam nedavno ginekologiju sa 32 godine, doktor nauka sam, jako sam uspješna u svom poslu, ali... Nikada nisam uspjela da položim vozački. Izlazila sam više puta, uzimala brdo dodatnih časova, ali nikad nisam uspjela položiti, duduk sam za to a i strah me je greške. Osjećam se manje vrijedno zbog toga, kao najveći debil, i krivo mi je što mi baš to ne ide, da mi barem nešto drugo ne ide od ruke. To me jako opterećuje a ni sa kim ne mogu to da podijelim.
Mnogo me nerviraju ljudi kojima kad potražiš pomoć u vidu da li neko poznaje nekog majstora ili da li znaju gde ima da se kupi nešto, kažu da nemaju ili ne znaju, a kad uradim i rešim to za šta sam ih pitala, odgovore mi sa: ee imala si tu i tu jeftinije, jaooo što mi nisi rekla imam ja super majstora, ili...uh, to je skupo, imala si mnogo jeftinije i bolje. Ali sve onim ponožavajućim tonom.
Zašto djeca tako prebrzo odrastu? Tako me tuga ponekad ulovi. Voljela bih vrijeme usporiti.
Tako sam uživala sa svojom obitelji.. toliko lijepih uspomena smo ostvarili. Prebrzo sve to prođe. Uživajte sa svojom djecom!
Mnogo me nerviraju dupli standardi i kad je u firmi neko zaštićen kao beli medved, pa što važi za ostale ne važi i za tu jednu osobicu.
Ne volim raditi u firmi gdje ima poznatih ljudi i meni bliskih iz privatnog života. Upravo me to zadesilo da radim gdje i pola mog naselja, iako sam to cijelo vrijeme izbjegavao. Želim da mi privatni život i poslovni budu skroz odvojeno i da ljude s posla ne moram gledati i poslije radnog vremena.
Otac je svesno propustio moje detinjstvo i odrastanje samo zato što sam žensko. Nikada nije bio kući, stalno po kafanama i s društvom. Niti me hranio niti oblačio, ništa. Sada kad ja imam sina, on bi sve to da nadoknadi s njim. Omalovažava sve što radim, pred detetom psuje, uči i njega jer po njemu tako se postaje muškarac, mužu se isto podsmeva jer mi ne znamo da vaspitavamo svoje dete, deda će njega da vaspitava, a ništa od svog života nije uradio. Muž ne želi ništa da mu kaže zbog mene, a vidim i sama da mu malo fali da mu zabrani pristup, a o tome i ja razmišljam. Koliko god mu ja stavljala do znanja da dete ima roditelje i da je on svoju šansu kao roditelj propustio, njemu to ne dopire do mozga i već vidim da bi od mog deteta napravio propalitet jer je njemu boljka što nije imao mušku decu. Ja sam bez oca faktički rasla i preživala, preziveće i moje dete bez dede.
Ne čudi me što ne mogu da se ukolipim u društva, ne pijem, ne pušim, ne tračarim, ne zanimaju me tuđi zivoti...pa ja sam čisti smor 🤣