Došao ranije sa posla, čujem zvuk zujanja u kupatilu i pomislim žena kupila vibrator međutim kupila kinesku četku na baterije kojom riba pločice.
Mislim da je moj problem što ne postavljam svoje kriterijimue, prilagođavam se svakom mogućem segmentu svakoj djevojci i zato nisam cijenjen...
Mislim da sam se zaljubila posle dugo dugo godina i to u kolegu (znam dosadni smo sa kolegama). Osmeh koji imam na licu kada dobijem njegovu poruku je neprocenjiv. Kada sam u društvu i primim poruku moj izraz lica je takav da me pitaju ko je pisao i zašto se tako smeškam. A opet kada dođe vikend često i razmenimo koju poruku, ali nekada prođe dan, dva da se ne čujemo i tada mi strašno nedostaje. Nismo slobodni jer da jesmo bilo bi sve puno lakše. Ovako za dopisivanje uvek jedno pronalazi neki izgovor, a najčešće je to pitanje vezano za posao pa se nastavi na neke uopštene teme. Uživo zna biti dvosmislen, preko poruka je ozbiljan, a js sam obrnuto. Teško mi ide flertovanje kada me gleda direktno u oči ili priđe pa suptilno dodirne, postanem nervozna jer nemam u tim trenucima hladnu glavu.
Potrošio sam 15 hiljada evra na tiktok giftove u kratkom vremenskom periodu, jer me veoma ispunjavao taj osećaj finansijske dominacije ili šta već. Sva sreća pa sam se izvukao iz toga, inače bih bankrotirao.
Moj bivši muž ima kuću na moru. Kad sam se udala to mi je bilo san snova, život iz bajke i maštanje da šetam našu buduću decu i igram se sa njima u pesku. Ispostavilo se da je nasilnik i da mi je doživotno zgadio more. Njemu je smetao svaki tračak radosti, ako sam vesela da mi uništi dan.
Trebalo mi je 22 godine da shvatim da uopšte nisam toliko ružna koliko sam mislila.
Kako je grad mali kada ne želiš nekoga da sretneš, a veliki kada to želiš😔
Svašta se može pročitati na internetu ali ovo je jedna od najčudnijih stvari koje sam pročitala nedavno. Žena u Americi je provaljivala u kuće ali nije krala ništa, već bi kompletnu kuću očistila i onda otišla. Kontam, ovde kod nas bi joj bilo oprošteno.🤣
Ne smijem nikome priznati na glas pa ću napisati ovdje. Palim se na kolegu sa posla i jako se loše osjećam zbog toga a ne znam kako da si pomognem. Nije problem to što radimo zajedno, nego to što je on u braku a ja se nikada ne bi spuštala na tu razinu da budem nečija ljubavnica. A i sumnjam da on mene uopće primjećuje. Nadam se da je ovo samo prolazno i nadam se da nitko u firmi neće primjetiti kako se osjećam.
Uvek sam sve u životu morala sama i strašno sam umorna. Sama sam radila sve što je trebalo za školu, nikad niko nije seo da uči sa mnom ili da mi pomogne oko domaćeg. Sama radim nekoliko poslova, otac mi nikad ni sa čim nije pomogao, ni koji dinar da mi kane. Takođe, niko u porodici, ni čokoladu da mi kupi (osim što su davali za rođ). Živim sama i u poslednje vreme sam toliko premorena od posla, da nikako ne mogu da raspremam i sve sam zapustila. Volela bih da je mama ponudila da mi samo jednom pomogne. Sad sam već odrasla i naravno, nije dužna da mi pomaže, ali zna koliko radim i toliko bi mi taj gest značio. Ljudima roditelji kupe stanove, pomažu oko svega, tata pomaže finansijski, mama nešto spremi kad se odsele. Meni apsolutno ništa. Tako sam potrošena u 20im godinama, da nije realno. Morala sam makar ovde sebi da olakšam.