Prije 15 godina umro mi je deda. Nije vidio moje diplomiranje, ženidbu, svoje praunuče. A bio mi je kao otac. Boli. Ali znam da nas gleda i čeka.
Mnogo mi je žao mojih roditelja. Čitav život rade, nisu ništa uspijeli da stvore osim kuće koju su, eto naslijedili. Nisu je sami napravili. Jedno auto voze više od 20 godina, i to polovno. Sva plata ode na najosnovnije. Nikad ni na more ni na planinu. Takav život je uticao na njih i na njihov brak, navodno su se uzeli iz ljubavi ali ja tu ljubav danas ne vidim. Niti vidim da bilo ko ima nešto od ljubavi. Teško je kada nemaš jake roditelje, zaleđinu, nasljedstvo i dobar posao sa dobrom platom. To nije život to je preživljavanje. Ne želim tako da živim...
Nikad ne bih bila kasirka, al' ne zato što mi je to ispod časti, nego jer bih stalno bila u frci sa sitnim parama.
Upoznali smo se u Beču, bilo je to jedno najlepših upoznavanja ikada, bila je zima, nama to nije smetalo da provedemo dan na najlepši mogući način.
Padala je kiša, bilo je toliko romantično kao na filmu, ja sam grejao njene promrzle prste u džepu kaputa, pili smo kuvano vino, bilo je vreme praznika.
Sećam se bilo je jedno veliko drvo ukrašeno srcima, tu smo se prvi put poljubili, imala je prelep osmeh, usne pune, sočne.
Svakom bih poželeo takav trenutak, bar jednom u životu, za takve trenutke vredi živeti. 🙂
Diplomirao sam matematikom, bavim se razvojem AI i analizom podataka. Kada čujem da na Balkanu ima likova (poput onog Miroljuba) koji kažu da AI pokreće demon, doživim takav transfer blama da vam ne mogu to opisati.
Na početku svakog posla se obrukam toliko da me zauvijek bude stid, dok se ne uklopim… Sreća pa ljudi zaborave ili se prave ludi. Jednostavno moja socijalna anksioznost...
Žao mi je što sam od svoje 19 do 30 godine se zatvarala u sobu, jer nisam imala sa kim izać u grad.
Zaljubila sam se u njega delom jer se lepo ponaša prema majci i sestri. On je nastavio da se ponaša tako prema njima, a prema meni suprotno - majka mu napravi supu, on pojede tri tanjira, ja napravim supu, njemu se ne jede. Sestra mu kupi sendvič, on o tome priča danima, ja napunim naš frižider, on ništa. Kao da ne poštuje šta radim za njega i za nas, a veliča njih, koliko god to bila objektivno sitnica.
Najviše me raznježi kad vidim da me mama gleda onako kako samo mame gledaju, oči pune ponosa, zato ne odustajem!