Odem prvi put na fitness i jedna žena mi kaže "bucka, da smršaš 10 kila". Igrnorisala sam je, ali prosto ne mogu da verujem kako ljudi mogu tek tako komentaristi i dobacivati. Gledaj svoja posla, moja kilaža ne treba da te zanima.
Kako da prebolim nekoga ko me je ostavio preko poruke nakon višegodišnje veze. Povukla sam se dostojanstveno i zaželia sreću iako bi mu u tim trenucima kosti polomila, a mene i dalje bole te reči koje nisam izrekla i pitanje kako je moga nakon svega?!
Udajem se i žao mi je što moram prekinuti sva muško ženska prijateljstva.
Imao sam 40+ djevojaka, ne samo seks, nego generalno, djevojke sa kojima sam ostvario kontakt u vidu poljupca, veze, itd. Danas imam jednu djevojku koju sa kojom bih pristao sve ono prethodno iskustvo da obrišem. I vi koji nijeste imali, i vama kojima se nabija kompleks da budete macho momci, jedna prava je sasvim dovoljna. Imam 31, i to sam tek danas shvatio, ali mislim da sam na vrijeme da stvari ozbiljno doživim.
'Rad u dinamičnom okruženju' znači da se nećeš imat vremena otić na toalet i da te svi gledaju popreko. Strukovna zanimanja su pretvorena u moderno ropstvo. I nikom ništa. To je najveća tuga 21. stoljeća.
Udala sam se za muža jer sam ga svim srcem volela. Sada živim sa njim iako znam da ima i krije drugu devojku sa kojom je u vezi.
Jedini razlog što sam ostala su deca. Ali bol je ogromna. Velika. Teška. Tolika da ja samu sebe više ne prepoznajem.
Ne smejem se.
Ne radujem.
Nisam srećna. Ugašena sam a živa.
NEK mu je na čast!
Da sam znala da ću ovoliko postati poželjna kod muškaraca u tridesetim, ne bih se u dvadesetim udala.
Treba mi savet od žena koje su prošle isto. Zajedno smo već 10 godina, živimo zajedno 4 godine i imamo ćerkicu od 2 godine. Od moje trudnoće stvari su se drastično promenile, on nije onakav čovek kakav sam mislila da jeste. Uradio je mnogoo neoprostivih stvari i ja sam sve prelazila preko toga zbog naše ćerke. Da bi ona imala oba roditelja i porodicu, ali prosto više ne ide. Samo se ja trudim, kidam i radim sve radi nas, a on ništa. Strah me je da li ću ja to moći sama, da li sam toliko jaka da odem prosto. Da li će me ćerka jednog dana mrzeti, jer nema porodicu? Kako objasniti da joj je otac loš, a ne reći ništa loše o njemu? Ja sam odrasla u porodici i stvarno sam želela i za svoje dete isto, ali došlo je do toga da dalje ne može. Molim samohrane majke da mi daju neki savet, kako dalje?
Mogu da se zaljubim samo u muškarce koji me intelektualno stimulišu. Nikako drugačije.