Nisam našla nikoga kad je trebalo, nego su me roditelji zatvarali, terali da učim. Završila sam fax, radim. Društvo je otišlo svojim putem, svi oženjeni, udati, a ja sama. Nemam sa kim da izađem na kafu, nemam sa kim da obavim jedan običan razgovor. Roditelji vrše pritisak i pitaju se šta nije u redu sa mnom. Brat me se stidi, a pri tom mi nikada nije pomogao, pozvao na kafu. Povukla sam se u sebe i živim mehanički kuća-posao.
Radim posao koji sam želela od malena, ali ljudi moji toliko mi se zgadio da proklinjem dan kad sam došla, samo zato što sam u najgorem mogućem kolektivu gde svako svakoga ogovara, petlja, spija, a svi se druže. Sama sam protiv svih. Poželite mi sreću.
Zbog napada anksioznosti sam upravo pobegla sa prvog fitnes treninga kao najgori jadnik, sa 32 godine, obrukala se pred ženama koje su me tamo čekale i sa kojima sam se dogovarala za trening. Ko zna šta sad misle o meni. Nema meni pomoći, muka mi je više, muka. Osećam se užasno, eto.
Čim počnem razgovarati sa suprugom o nekim problemima ili situacijama koje trebamo rešiti on se unervozi da to nije normalno... Sve probleme moram sama rešavati, jer se on odmah iznervira. Ne mogu više....
Shvatila sam da me muž više ne voli, ma koliko se ja trudila da sve bude kako treba. Oslobađajući osećaj, jer sam dobila šamar realnosti!
Položila sam u 18, sada imam 32 i ne vozim. Ne volim da vozim jer stalno trube, ljudi su nervozni, žure... Za mene je to stres. Stresno mi je i na poslu zbog ljudi. Ako treba da odem do drugog grada, vozim se autobusom. Ne razumem zašto su ljudi sad počeli i za to da vas ponižavaju i mrze, samo jer ne vozite. Meni je ovo ludnica. Baš me zanima šta je sledeće za šta će da prigovore.
U radnom okruženju jedino ja nisam udata. Prosto živim svoj život i to je to. Primetila sam da u suštini kroz razgovor kolege kažu ma da samo gledaj sebe i živi kako ti hoćeš, ali ipak više prihvataju kada si u nekom šablonu pa makar bila u teškim problemima, ali ipak imam decu. To je toliko ušlo u sve pore našeg društva da se uopšte ne čudim ljudima koji se udaju/ožene pod pritiskom okoline. Ja sam stabilna osoba pa me to ne može poremetiti, ali kao da ne vrediš uopšte kao osoba ukoliko nisi u braku i nemaš decu. Žalosno ali istinito.
Bio mi je rođendan nedavno, 25 godina, ne znam zašto ali već par dana mi se mota po glavi misao da je 1/3 mog života gotova i da mi je preostalo još 2/3 računajući neki prosečni vek, zdravlje i ostalo. Po malo je zastrašujuće pošto je ovih 25 prošlo previše brzo.
Sve sam zanemarila zbog karijere. Sada imam dosta novca, samo hodam okolo i trošim, oblačim se, putujem, opremam stan..., ali nemam više prijatelje, potpuno sam sama. Nisam srećna.
Uvek sam pre za promenu nego da ostajem negde gde se ne osećam više dobro, samo iz straha da neću naći bolje od toga što već imam. Bilo da se to radi o devojci, poslu, mestu stanovanja, nikad sebe ne bih zatvarao, ćutao i trpeo, pre biram slobodu nego kavez i ne plašim se promena niti bilo čega drugog..