Danas sam najsrećnije dete na svetu, jer je kontrolni skener mog tate pokazao da kancera više nema!
Čitav život sam podstanar. Sramota me je da dovodim prijatelje da ne bi videli gde i kako živim. Iz istog razloga izbegavam i bilo kakve veze sa devojkama.
Moj deda uveče ne može da spava. Uvek ima baterijsku lampu ispod jastuka. Ustane on tako svako veče sa sve lampom i ide od sobe do sobe i pokriva nas. Neretko se probudim i vidim kako mi je lampa uperena u lice i dedu kako me pokriva. Jedan je deda!
Dok sam u društvu stalno sam smiren i ćutljiv, svi me smatraju za hladnokrvnog idiota koga boli uvo za sve, suština je da često kad ostanem sam, odvezem se bajsom u neku šumu, zabit ili nenaseljenu zgradu, sjedem, upalim muziku, prelistam film i jednostavno zaplačem kao niko. Hladnokrvnost me je dovela do toga da nemam pravog prijatelja, svi misle kako je meni lako, a ustvari sam u neviđenom ćorsokaku.
U toku jedne burne svađe sa dečkom dok smo vikali jedno na drugo ja sam dobila nenormalnu želju da ga poljubim. I učinila sam to. Neverovatan osećaj... Koji se nastavio u spavaćoj sobi ...
Moja mama još uvijek vjeruje da su mi oči crvene od sočiva.
Jednom prilikom kada sam bio pijan, zagrlio sam komp i krenuo da pevam "Ostaviću sve ali nju ne mogu, ne. Neke ljubavi se u životu jednom dogode."
Svaku noć legnem na uredno zategnutom čaršavu, a probudim se bez njega jer je na podu i on i ćebe. Stvarno bih volio da imam kameru iznad kreveta da vidim šta to radim u snu...
Kada prelazim granicu najgori mi je onaj momenat kad mi uzme pasoš, pogleda sliku, pa pogleda u mene... sve čekam da kaže da to zapravo nisam ja.