Za moje roditelje izgleda postoje samo dve titule koje ja mogu da imam: čistač ulica ili master ekonomije.
U vezi sam 3 godine ali, bolesna sam i bojim se da će uskoro shvatiti da mu ne treba da cijeli zivot brine za mene, kad može naći neku s kojom ce živjeti sretno i bez stalnog nerviranja i brige. A najveća mi je podrska, bolja od bilo koje prijateljice... i sve na ovom svijetu.
Stavila sam veš u korpu pored mašine i zamolila brata da je uključi kad krene u grad. Kad sam došla kući veš je idalje bio u korpi, a mašina je radila PRAZNA!
Ne podnosim kad mi neko stoji nad glavom i prati šta radim na računaru.
Ponekad kad pogledam u svoje plišane igračke na ormaru pomislim da mi je neko stavio kameru u njih.
Po komšiluku sam prodavao kamenje za kupus... Svi su me prozvali idiotom!
Mama mi uvek kupuje nove gaće i čarape pred neku ekskurziju, ili putovanje.
Svaki put kada krenem u kupatilo da se kupam, ponesem donji veš i nikada ga ne obučem, nego izađem zamotana u peškir ili u bade-mantil.
Konstruisao sam potpuno funkcionalnu vremensku mašinu.
Ali ne mogu da je komercijalizujem jer mi sve banke od kojih hoću kredit za masovnu proizvodnju i marketing traže potvrdu o patentiranju. To ne mogu da dobijem od Zavoda za patente jer oni nisu nadležni za mašine koje funkcionišu suprotno poznatim zakonima fizike. Reko' pa sa' ću se vratim nazad i sprečim matorce da Vas prave, ima da Vas nema bre...
Moja mama je saznala da nosi mene 1. aprila 1991 god. Kada je to rekla tati, on se samo nasmejao, jer je mislio da je to prvoaprilska šala... Pola sata joj je trebalo da ga ubedi da će stvarno postati otac. I dan danas me zove Aprilili.