Imam problem, previše sam tiha i povučena osoba. I na taj način teram ljude od sebe, jer se u glavnom smore u mom prisustvu. :(
Mrzim što se rasplačem svaki put kad neko ko mi je drag viče na mene. Kad sam bila dete više sam volela da dobijem batine nego da majka viče.
Moja veza sa momkom traje više od dvije godine. Jednom prilikom pojavile su se u meni neke sumnje, nisam znala šta da radim sa sobom, da li da ostanemo skupa, ili da raskinem. A ona mi je on rekao:" Da imaš milion problema i da su svi protiv tebe, ja neću stajati ni iza tebe, ni pored. Ja ću biti ispred tebe." To je bilo prije više od godinu. A on stvarno stoji još uvijek ispred mene.
Tata me je izbacivao često napolje, bez obzira na vremenske uslove, jer smo se stalno svađali oko SEGE ko će pre da igra.
Kad pustim vrata da se zalupe iza mene i hladno nastavim da hodam bez da se okrenem, osjećam se kao oni likovi u filmovima iza kojih eksplodira bomba, a oni kuliraju.
Kao klinac sam sa društvom iz zaje*ancije prizivao duhove... Jedno veče su se zbog čudnih zvukova i mirisa utripovali da su nešto uspeli... Još im nisam rekao da sam taj dam ručao pasulj...
Prvi dan kad sam napravio fejs i hteo da napišem nešto na svom zidu video sam da piše o čemu razmišljaš i ja sam ladno napisao "ni o čemu".
Danas sam u bolnici vidio da mi na kartonu pise ''PREKO REDA'' ceo dan se osećam nekako posebno.
Koliko god dobro kucam bez gledanja u tastaturu, kad kucam šifru ne mogu da ne gledam.
Najboljeg druga sam zamolila da mi pokaže kako se ljubi jer sam kao trebala da se vidim sa nekim dečkom. Evo sad će godinu dana od kako smo zajedno. Jesam ga prešla, on će meni "drugarica".