Udala sam se za vašeg, preselila se kod vas prije 20 godina, naučila vaš jezik i ne žalim ni trena što nisam ostala u Švicarskoj.
Javio mi se bivši posle godinu dana i hoće da se pomirimo. Kao ja sam ta sa kojom želi da provede svoj život. A ja uveliko u novoj vezi čak planiramo budućnost zajedno. I sredjujemo zajednicki stan. Ne znam šta je sa njim ali znam da je on egoista koji misli da će se promeniti.
Imam "prijateljicu" preko 20god, ali mi se čini da sam ja samo uvijek bila rezerva kada nije bilo drugih. Pomagala sam joj dok je studirala, pripremala za djevojačku, vjenčanje, kod preseljenja, kad je rodila, kad je krstila djecu itd. Uvijek sam bila dostupna 0-24h kad je njoj nešto trebalo. Ja sam tip koja nikog nikad ne molim ni za kakvu pomoć pa eto tako ona meni nikad ni u čem nije pomogla, ali ok. Nije problem što nije pomogla nego nikad nije ni pitala trebam li ja nešto, a kada pita kako sam, prije nego odgovorim ona okrene temu na sebe. Nikad joj nisam bila kuma, niti u užem izboru ljudi za to, a ima više djece... Uvijek ima popis važnijih ispred mene. Danas ja imam svoju djecu i već sam 3.put trudna i čekam porod, ona je za to doznala tek pred neko vrijeme od drugih ljudi. Ako me kroz 8mj. nije u stanju niti pitat kako sam il što ima kod mene, onda ja više nemam potrebe obavještavat nju o novostima u svom životu jer je očito nije ni briga. Glupa sam i razočarana.
Godinu ipo od raskida a i dalje me nije prošlo, patim za bivšom devojkom..
Moj tata uvek mora da nameće svoje mišljenje i uvek je u pravu. Bas ima neki nametljiv stav, jos kad krene da pametuje, a onda doša kako neće da se meša i nastavlja. Nekad samo meni, a nekad zajedno mužu i meni. Iako imam skoro 32 godine. Ne znam kako izaći na kraj s njim. Sad sam starija i imam svoju porodicu, radim kako ja misim. Ni ja njega za mnoge stvari ne razumem, ali ne moram da namećem svoje mišljenje. Plus mu je na prvom mestu rodbina, šta će rodbina reći, to je najvažnije.
Nedavno sam saznala da drugarica manipuliše sa svima počevši od svoje porodice, ali to radi tako perfidno jedva primetno. Nekako mi se skroz srozala u očima jer sam je uporedila sa mnom koja nikad ne bi radila te stvari koje je ona radila. Svašta otkriješ kada se dugo družiš sa nekim.
Moje poštovanje imam dečka u vezi smo desetak godina, živimo zajedno i sve to. Ali nekako mi se čini da veza nije više kao nekad, nema izlazaka, nema neke ljubavi, nema ni seksa a i kad ga ima smorim se nije to to nema vatre, niti bilo šta. Nego u fazonu uđe izađe i gotovo oblačenje i svako na svoju stranu kreveta.. Nije isto kao nekada. Imam osećaj da sam kao pepeljuga, kuća posao i obrnuto, ondah kućne poslove sve dok obavim posle posla.. I ondah tako svaki dan. Šta da radim!?
Mislim da me ova zaljubljenost nikad neće proći kad me nije prošla u ovih već 10 godina. Ne viđam ga više otkad sam završila srednju školu (riječ je o mom profesoru koji mi je predavao, slobodan je još), ali i kad pogledam samo njegovu sliku odmah mi oči zasuze. Ne znam oće li ovo ikad proći. Izgubili smo kontakt i ni sama ne znam kako da probam nešto sa njim.
Radim u krš firmi na poslu ispod kvalifikacija koje imam, i mizerno je plaćen. Znam, većina će reći kakva znanja posedujem da zaslužujem bolje plaćen posao. Godinama konkurišem, išao sam na par razgovora i ništa. Imam malo dete, kome se treba posvetiti i provesti vreme. Kad legne, noću čitam i nešto dodatno učim ali i to je tanko. Kasno ležem, rano ustajem, na 5 strana sam razbacan. Iskreno, nisam zadovoljan ni sobom ni nekim napretkom. Da bar visim na soniju pa da znam što živim kako živim. Ljudi oko mene idu dalje i napreduju, ja kao neko pastorče zakucan. Ne znam više šta da radim, odakle da izvučem energiju i volju.