Stvarno ne razumijem ove žene što se stalno žale na djecu i kao da su preopterećene održavanjem kuće kad imaju djecu i kako imaju burnout. Oženio sam se sa 20 a razveo sa 25, djecu su ostala kod mene ( 1 i 2 godine ). Nisam imao pomoć ni od koga sve sam sam radio, sad imaju 5 i 6. Radim, kuham, čistim, perem, igram se sa njima i nikad mi nije bilo bolje u životu.
Svekar je prodao kuću u kojoj živim sa njegovim sinom i naše dvoje dece, saznali smo da je prodaje od drugih i prodao je i okrivio nas kao za sve u životu što nas krivi kad mu dođe. Bitna mu je druga žena i njena deca, sada za mesec dana moramo da se iselimo.
Imam ogroman osjećaj neadekvatnosti i mržnje prema sebi zato što ne vozim auto. Položila sam, ali imam strah i stresno mi je voziti, a nemam neku pretjerano ni potrebu jer živim u centru grada. Ali opet, smatram sebe manje vrijednom od ostalih i frustrira me što npr. ne mogu otići do drugog grada kad hoću. Čak mislim da me nijedan momak ne bi volio zbog toga i ne stupam ni u veze, jer ko želi nesposobnu djevojku?
Nema ništa gore nego kad samopouzdanje dobije osoba bez emocionalne zrelosti i mozga.
Žao mi je zbog grubo ukazanih "mana" svima u mojoj okolini tokom nekih davnih godina. Bliska osoba je vršila pritisak na mene da postižem savršenstvo, često grubim traženjem mojih mana. Nesvjesno, to se prenijelo u početku i na moje ponašanje. Nadam se da ste imali ljude koji vas obožavaju i prihvataju tako divnima kakvi jeste.
Ranije sam imao želju za napredovanjem i niko me nije uzimao u obzir, bukvalno su unapređivali ljude koji tek dođu u firmu, a ne mene koji sam tu godinama. I sad me šefica pitala radi reda samo, jer sam čuo da ima svog favorita, koji je isto tek došao u firmu, i pristao sam, što možda nije očekivala. Obuka ide traljavo za sada, već sam nekako uznemiren i sumnjam u sebe zbog nedostatka samopouzdanja, ali želim da dokažem i sebi i drugima da sam sposoban za to, plus želim novo iskustvo i koliko toliko veću platu, iako nisam siguran koliko mi se isplati s obzirom na odgovornost i obim posla. Ali dosta mi je tapkanja u mestu. Ovaj put idem na sve ili ništa!
Videli smo se ukupno 6 puta. U zrelim smo godinama, razvedeni, ni moja ni njegova deca nisu mala. Sviđamo se jedno drugom. Ali on online komunicira kao da je dete od 4 god- zaboravi, ne javi se, pošalje srce, pa ga nema 2 dana, ne odgovori na poziv, pozove kad njemu odgovara na tri minuta, teme su plitke. On radi 2 meseca u inostranstvu i veza treba da nam se održava i dok je tamo, ali on kao da je operisan od komunikacije. Pri tom, uživo deluje skroz normalno. Evo ne znam na kakvu sam to novu vrstu naišla. Ali mi se ovo ne sviđa, a glupo mi je da raskinem zbog toga.
Diplomirala sam i izvela najbolju drugaricu u restoran. Krivo mi je što mi ništa nije kupila, a znam da se iskreno obradovala i da može da priušti bar cveće.
Ne razumem ljude koji misle da promocije na poslu dobijaju oni koji to nisu zaslužili ali su "dobri" sa šefom, dok oni jadni koji su zaslužili budu ignorisani. To je takva laž. Pa valjda ću uvek prvo nagraditi onog koji se najviše trudi, čiji rezultati su najbolji i koga želim da zadržim. Moraš biti ekstremno glup da nagrađuješ loše radnike koji koče posao. Mislim da takve žalbe imaju ljudi koji su u najbolju ruku prosek, a misle da su mnogo bolji radnici nego što jesu, pa onda zavide drugima. Naravno, ovo ne važi za državne firme.
Školska iz srednje škole me kao nije prepoznala, pogledala me i okrenula glavu iako sam je pozdravila (a ja se ofarbala u plavo još u srednjoj 90ih), ali me zato drug iz osnovne koga nisam vidjela skoro 30 godina sreo na ulici i rekao "o,gdje si školska,šta ima?". Ma da, baš sam neprepoznatljiva, a razlika između ovo dvoje je ta što je on uvijek bio ljubazan a ona umišljena.😏