Dopisujem se s jednom osobom kojoj sam u poruci napisala da me uvek podbada i manipuliše, a ta osoba me je pitala zašto joj to ne kažem u lice. Rekoh kažem ja i uživo, pa ti bežiš (a stvarno beži kući, kao žuri i posle izmisli razlog) i krivo mu bude (počne da se raspravlja i prebacuje krivicu na mene). Ne znam kako ljudi mogu biti ovakvi, nikad ništa neće da priznaju.
Svakog svog momka sam prevarila i ne znam više koji je problem sa mnom. Imala sam ih petoricu, od toga su dvojica bili duže veze. Na početku mi je sve super, odlično se slažemo i onda u jednom trenutku samo dobijem poriv da ih prevarim. Ti sa kojima ih varam uglavnom budu na jedno veče i posle više i ne vidim te likove. Sad me muva jedan baš fin dečko, kulturan, lepo vaspitan, prelepo izgleda, ima dobar posao. Ma dečko za poželeti i stvarno neko sa kim bih mogla da se vidim i u budućnosti. Ali ja se sad ustručavam jer znam da ću jednog dana i njega prevariti.
Odrasti s imenom Đuro u 21. stoljeću je stvarno stresno iskustvo. Stalno ismijavanje i tko zna kakve predrasude na osnovu imena, pa nisam ja sam sebi dao to ime. Djed kojega nisam nikada upoznao se tako zvao i zato sam ja dobio to ime. Znam da nije bila loša namjera roditelja, ali teško da su mogli gore ime odabrati. Živio sam cijelo djetinjstvo u udomiteljskoj obitelji ( živio sam bez roditelja) i cijeli moj život bio je dovoljno težak, ali sa imenom Đuro bio je stvarno duplo teži.
Posle vrlo stresnih događaja zaljubio sam se u jednu devojku i konačno posle nekog vremena počeo da osećam radost. Gotovo svi koji su nas poznavali su mislili da smo mi ustvari zajedno jer smo se baš "podudarali" i uvek se izdvajali od ostatka društva nekom "našom" temom, nečim što smo samo mi razumeli, čemu smo se samo mi smejali itd. Pošto smo oboje bili poprilično povučeni ja sam odlučio da dam malo vremena prijateljstvu i vidim malo pomalo ima li tu mesta za nešto više. Meseci su prolazili i meni i svima drugima oko nas se činilo da smo kao stvoreni jedno za drugo i čak su i pred njom mnogi poznanici to i nagovestili ali vrlo suptilno jer je stvarno bila povučena i nisu hteli da joj bude neprijatno. Na moje sopstveno iznenađenje uspeo sam da potisnem dramatizaciju i strah i baš vrlo opušteno, da ne kažem šmekerski joj priznao da mi se sviđa bez nekih preteranih očekivanja ali vrlo optimistično. Malo je reći da sam se iznenadio kad mi se nasmejala u lice...... (kao ludaku...)
On smatra da ga nikad nisam volela zato što nisam htela da trpim njegova sr*anja..
Jesam li ja jedina kojoj je teže s 4 godišnjem djetetom, nego s malom bebom. Ponekad ne želim kući doći s posla....
Muž mi je rekao da ako se volimo trebamo trpiti apsolutno sve.
Mrzim što je meni više stalo do momka, nego obrnuto. Ne mogu reći da nije posvećen i da nešto konkretno ne štima, ali jednostavno to što od njega nikad ne čujem ono što bih htjela me izluđuje. Problem je što je njegov život bio izuzetno težak i onda su stvari koje mene muče njemu neshvatljive. Nadam se da će na kraju sve biti okej, jer ne želim da ga izgubim.
Naravno da ima bivših cura koje žele pomirenje, moja svaka bivša je želela da se pomiri sa mnom.
Ali ja se tokom veze trudim, priređujem im trenutke za pamćenje, bezuslovnu ljubav, pišem pesme, kupujem im pesme za njih, kupujem cveće stalno, iznenadim ih nekim putovanjem, večerom i mnogim drugim stvarima.
Uvek ima prostora i mesta za pomirenje, ali treba i druga strana pokazati incijativu da želi pomirenje. Ljudi danas jako glupo raskidaju, implusivno vođeni trenutnom situacijom, svi smo mi ljudi grešimo.
Sve dok prevara nije bila u pitanju, sve se može izgladiti.