Radim u ITu. I umesto da vam pričam o plati i standardnim temama koje se vrte kad se spominje IT, ja ću da vam kažem koji je moj glavni izvor frustracija na poslu. Guglovi poluproizvodi. Moram da koristim gugl docs koji su smeće, njihova tražilica mi prvo treba dati 10 rezultata koji su reklame da bi došli do onog što mi treba, dokumentacija njihovih proizvoda je užas da ne nabrajam. Pitaju mene zašto se ku..im s ajfonom. Diže meni i on živce ponekad, ali kako je gugl napravio android imam osećaj da bih ga slomio nakon mesec dana ako je iti malo sličan njihovim ostalim (polu)proizvodima.
Bio sam tip osobe koja je jedva čekala vikend da izađe, proslave, žurke, nova godina itd. Hteo sam svuda da budem viđen, išao sam na mestima gde ima puno ljudi, imao velik krug prijatelja, i onda odjednom preokret. Ne pamtim kada sam izašao poslednji put, društvo mi se svodi na svega 3 osobe, krećem se uglavnom na mirna mesta. U suštini, način gledanja na život mi se skroz promenio, to sam primetio skoro, pa sam morao da čujem mišljenja, da li je ovo neki vid anksioznosti/depresije, ili jednostavno ovako funkcioniše život...
Nisu mi jasni "muškarci" koji pokažu inicijativu, bilo da je za priču, izlazak, poziv... Bilo koji kontakt. I kad prihvatiš i treba da se pređe na naredni korak, oni se povlače. Pa koji si me đavo uopšte cimao onda? Odjednom kreću izgovori, vajkanja... Za istu stvar koju su dotični sami nudili. Imam nula tolerancije na takve gluposti. U redu je i da nešto hoćeš i da nećeš, ali nemoj me za*ebavati.
Nova sam u firmi i čula sam da pričaju za mene da nema šanse da ja naučim taj posao jer grešim i za najmanje sitnice.. Svesna sam da nisam baš opravna i sve više mislim da nijedan posao nije za mene.
Već duže vreme me muči jedna stvar, pa eto nadam se da će mi biti lakše kada je napišem ovde. Imam utisak da ja nemam nikakve sreće u ljubavi jer držim do nekih standarda i moralnih vrednosti. Evo nekih primera kako bi ste mogli da me razumete, recimo ne ulazim u veze bez obaveza, ne izlazim u klubove, ne varam i slično. Pa samim tim želim partnera sličnog sebi. Naravno da se volimo, poštujemo i sve ostalo što uz to ide. Međutim danas većina ne nudi ništa osim veza bez obaveza. Pa samim tim ja ispadam neka čudakinja. Meni je drago što sam takva kakva jesam, ali nekada se osećam tako izgubljeno i kao da samo ja ne mogu nigde da se uklopim. Ja stvarno verujem da postoje ljudi slični meni ali nekako na njih ne nailazim i sve više gubim nadu. Nekako sam jako usamljena, ali ne želim da se menjam i spuštam standarde da bih imala nekoga. Usput ne zamerite ako je možda malo nepovezano napisano ahahaha, stvarno sam se potrudila da objasnim svoj problem.
Ne razumijem potrebu lupanja vratima kad se zatvaraju. Od automobila, ulaznih vrata, sobnih i nadalje, kao manijaci svom silom zatvaraju bespotrebno. Nekidan kolegicu povezla i toliko je drmnula vratima od auta kad je ušla da je staklo od vrata palo, propalo u vrata. Naljutila se jer tražim da plati popravak.
Imam podbradak koji je vidan jako, mnogi mi sugerišu na to, imam i celulit.
Osećam se kao neka tetka sa svojih 29. godina.
Ono što mogu da primetim u zadnje vreme je da u spoljašnjem svetu vlada ogroman sebičluk. Ljudi su počeli da prave svoje mikrosvetove, i ako se ne uklapaš u njihov raspored možeš dubiti na glavi, džaba ti je, oni se promeniti neće. Da pojasnim, neke osobe od aktivnosti imaju posao, ispijanje kafe po kafićima, ponekad bioskop ili sport. Ako se uklapaš u taj režim videćete se i podružiti ako ne, nema šanse da na se pronađe neki kompromis. Individualizam vlada na svim životnim poljima, što je prouzrokovalo krah međuljudskih odnosa. Posle se čudimo što su momci sami, što su devojke same, a mislim da je glavni uzrok toga nedostatak kretanja, druženja, sklapanja novih poznanstava itd. Ljudi počeli brzinom munje zazirati jedni od drugih, u novim licima vide pretnju i strah umesto priliku za nešto drugačije. Ovakva situacija se bukvalno odražava na sve životne segmente jednog čoveka.
Meni nije jasno zašto devojke vole da igraju neke proklete igrice sa nama muškarcima, da li im to zadovoljava ego ili šta već. Primer za moju devojku, idemo u običnu šetnju do jezera, ali ona kreće u štiklama, a ja u običnim papučama. Kažem joj da neće moći da hoda ali nju baš briga, kaže voli štikle. Posle nekog vremena počela da kuka i sad kakav bih ja bio muškarac ako joj ne bih dao papuče. Svi su mi se smejali, gledajući me bosog. Drugi slučaj, idemo negde i uveče najavili kišu, kažem joj ponesi jaknu, ona neće. Kad smo se vraćali kući, dao sam joj moju i ja pokisao. Ne znam samo da li odrasla osoba od 27g može da bude toliko glupa za neke stvari ili to nanerno radi da mene provocira, samo ne vidim poentu svega toga.
Znam 3 trgovine u gradu u kojima se nalaze uređaji za provjeru cijene. Svaki puta kada nisam sigurna u cijenu nekog proizvoda, lijepo odem tamo, odskeniram i znam točno na čemu sam. Meni je to super. Ne moram nikoga vući za rukav da mi provjeri cijenu i pri tome dodatno krčiti red na blagajni. Ili se vraćati nazad na blagajnu jer sam uočila razliku na računu. Mislim da bi to trebalo zakonski biti obavezno u svim trgovinama, a u svakoj trgovini jasno istaknuto, ne u nekom jedva primjetnom i dostupnom ćošku. Plus državne potpore za male trgovce da postave takve uređaje jer znam da bi rekli kako im je to prevelik trošak. A ako kupac uoči recimo razliku u cijeni 5 proizvoda i obavijesti trgovca u trgovini o tome, onda mu je trgovac dužan dati 5% popusta na trenutnu kupovinu (uključivala ona te proizvode ili ne). I tako bi svi bili zadovoljni, a cijene ažurnije nego dosad.