Svaki put kad masturbiram, upalim neku brzu pesmu i u njenom ritmu to radim.
Imam kolegu na poslu sa kojim kada pričamo preko poruka on se raspriča, duhovit je ali zato uživo jedva ćao da kaže... ne znam zbog čega je to, jer recimo sa drugim koleginicama imam baš dobar odnos i pričamo, smejemo se na poslu a sa njim sam isto dobra sve samo sto eto uživo jedva da i progovorimo koju. Zbog čega li je to, evo ne znam.
Bila sam sa debelim momkom i čitavu vezu sam ga lagala da mi ne smeta da bi se osećao bolje.
Uopšte ne podržavam eutanaziju ljubimaca. Kako neko podržava, tako imam i ja pravo da ne podržim i neću promeniti mišljenje za vek vekova. Ovde niko nije Bog pa da određuje koliko će ko živeti. I to nije nikakvo skraćivanje muka, već užas. Mene bi savest mučila ceo život znajući da sam JA, lično, odgovorna za nečiji gubitak života i prema tome, nikad neću i ne mogu to da shvatim.
Volim ga, ali nas razdvaja 10000km. Sutra bih otisla da mogu.
Sve više čujem od drugarica, a i meni se dešavalo da upoznaju momke koji se ljube bez jezika. I to konstantno samo ljubakanje na blic i u svim situacijama samo tako. Zanima me šta mislite o tome. Meni to nije strastveno uopšte i ne znam zašto to rade.
Tri sam godine u vezi sa dečkom koji ima istančanu komunikaciju. U smislu ja sam ta koja vodi razgovor (uživo i online), u smislu ako razgovaram s njim o nečemu dobivam odgovor da, ne, jel, super itd. Po prirodi je introvert i sigurna sam da me voli. Sa svima je takav, ne samo samnom. Zanima me do koje je granice normalno i postoji li neka barijera koja se može preći da ovo poboljšamo? Stalo mi je do njega ali nekad se stvarno mučim, razgovaramo o tome ali baš ne vidim pomak.
Prije koju godinu počela sam se zanimati za solarne lampe, nabavila ih hrpu i potrpala po svom dvorištu. Većini ljudi koji su ih vidjeli bile su lijepe. Ipak, bilo je i onih drugih - s komentarima tipa to izgleda kao lampioni na groblju, ružno je, pretjerano i sl. Urnebesno mi je danas promatrati moje kritičare koji su i sami počeli postavljati solarne lampe po svojim dvorištima i kopirati moje koncepte. Što je bilo, gospodo, zar je tako teško bilo ostati čvrsto stajati uz svoj stav? Gdje su vam originalnost i kreativnost nestali?
Najteža stvar na svijetu je popraviti samog sebe. To je konstantna borba ispravljanja i promjene iz temelja. Pored silne silne volje, užasno je teško. Potrebno i vrijedi svakog minuta truda ali lako je doći na moment do pada i opet sve iz početka... Razumijem ljude koji ne vjeruju da se netko može promjeniti za par mjeseci ili tjedana...jer pored hrpe volje i kontinuiteta, i patnje i rada, i ispravljanja sebe svakog momenta skoro, opet možeš biti na korak do pada ... Uz sav trud, shvatio sam da je to mukotrpan proces koji traje dvije i više godina za velike stvari...za manje 6 mjeseci...i to svaki dan, od jutra do sutra i ne odustajati...
Sve priče da se promenio neko odmah, i sad je to drugačije je laž. Laže sebe i kad bi htio...
Laže svak tko kaže da se lagano mijenja.
Bivša je bila težak narcis, onaj grandiozni, gde se ceo svet vrti oko nje.
Gde šta god da sam radio i da mi se dešavalo, ona je mislila da je to zbog nje i da ima veze sa njom, kao da se svet vrti oko nje.
Iskreno meni je ona u početku bila toliko nebitna, jer samo što sam raskinuo vezu sa tadašnjom curom i ušao u vezu sa njom, sada tom bivšom.
Strašno je kakvi ljudi postoje i poremećaji.