Sve više čujem od drugarica, a i meni se dešavalo da upoznaju momke koji se ljube bez jezika. I to konstantno samo ljubakanje na blic i u svim situacijama samo tako. Zanima me šta mislite o tome. Meni to nije strastveno uopšte i ne znam zašto to rade.
Tri sam godine u vezi sa dečkom koji ima istančanu komunikaciju. U smislu ja sam ta koja vodi razgovor (uživo i online), u smislu ako razgovaram s njim o nečemu dobivam odgovor da, ne, jel, super itd. Po prirodi je introvert i sigurna sam da me voli. Sa svima je takav, ne samo samnom. Zanima me do koje je granice normalno i postoji li neka barijera koja se može preći da ovo poboljšamo? Stalo mi je do njega ali nekad se stvarno mučim, razgovaramo o tome ali baš ne vidim pomak.
Prije koju godinu počela sam se zanimati za solarne lampe, nabavila ih hrpu i potrpala po svom dvorištu. Većini ljudi koji su ih vidjeli bile su lijepe. Ipak, bilo je i onih drugih - s komentarima tipa to izgleda kao lampioni na groblju, ružno je, pretjerano i sl. Urnebesno mi je danas promatrati moje kritičare koji su i sami počeli postavljati solarne lampe po svojim dvorištima i kopirati moje koncepte. Što je bilo, gospodo, zar je tako teško bilo ostati čvrsto stajati uz svoj stav? Gdje su vam originalnost i kreativnost nestali?
Najteža stvar na svijetu je popraviti samog sebe. To je konstantna borba ispravljanja i promjene iz temelja. Pored silne silne volje, užasno je teško. Potrebno i vrijedi svakog minuta truda ali lako je doći na moment do pada i opet sve iz početka... Razumijem ljude koji ne vjeruju da se netko može promjeniti za par mjeseci ili tjedana...jer pored hrpe volje i kontinuiteta, i patnje i rada, i ispravljanja sebe svakog momenta skoro, opet možeš biti na korak do pada ... Uz sav trud, shvatio sam da je to mukotrpan proces koji traje dvije i više godina za velike stvari...za manje 6 mjeseci...i to svaki dan, od jutra do sutra i ne odustajati...
Sve priče da se promenio neko odmah, i sad je to drugačije je laž. Laže sebe i kad bi htio...
Laže svak tko kaže da se lagano mijenja.
Bivša je bila težak narcis, onaj grandiozni, gde se ceo svet vrti oko nje.
Gde šta god da sam radio i da mi se dešavalo, ona je mislila da je to zbog nje i da ima veze sa njom, kao da se svet vrti oko nje.
Iskreno meni je ona u početku bila toliko nebitna, jer samo što sam raskinuo vezu sa tadašnjom curom i ušao u vezu sa njom, sada tom bivšom.
Strašno je kakvi ljudi postoje i poremećaji.
Nikada u životu nisam videla osobu sa debljim listovima od mene. Bukvalno svuda mršava a listovi toliko ogromni, ne mogu vam objasniti, zaista ne preterujem. I nemaju salo nego je oblik mišića takav da su oni jednostavno kao dva balvana, ma šta ja radila. Nije lipedema, ali su preveliki. Ne mogu da nosim suknje, šorceve, haljine, da nađem uske pantalone, helanke, čizme. Mnogo me to muči. A inače sam u formi i ne forsiram ih uopšte.
Imam 24 godine i nedavno sam prekinula s dečkom, tj. on je mene ostavio i nisam ni mislila da se mogu osjećati toliko loše i biti toliko slomljena. Prije kad bi čula da je netko prekinuo nije mi se to činilo kao nešto strašno, međutim sad kad se dogodilo meni, osjećala sam se kao da je smak svijeta. Jako mi je to poljuljalo samopouzdanje i dugo me već prate misli da nisam dovoljno dobra.
Moje iskustvo je da se na Tinderu može naći predivnih ljudi. Uopće nije teško ni isfiltrirati tko je budala, a tko normalan nakon nekoliko poruka i nakon što im vidite slike.
Bivša verenica mi raskinula veridbu porukom.
Meni to nije normalno i nikad mi neće biti normalno, mislim da to samo osoba koja ima neki problem sa glavom može tako nešto uraditi.
Bilo mi je negdje 10 godina, kad sam ništa sluteći roditeljima prvi put otvorio vrata sobe dok su se sexali. Zapravo ništa strašno, ali u tom trenuku sam osjećao ogromnu krivnju prema samom sebi - zašto sam sebi dozvolio tako nešto?. Vidio sam tatu na mami, i to je tada u meni izazivalo ogromnu sram. Ne zato što su sexali, nego što sam ja upao u takvu nezgognu situaciju. Sad se pitam otkuda toliki sram, od kuda tolika krivnja samog sebe?. I svaki put poslije toga kad bih čuo da se sexaju, je to za mene bilo ''zlo vrijeme''. I svi znamo da je sex najnormalnija stvar na svijetu, ali što se dešava u glavi 10 godišnjeg djetata, da tako nešto izazaiva toliku traumu?. Od kuda ta samokrivnja, sram, i nelagode svaki put kad sam čuo da se sexaju?. Tamo negdje kad sam ušao u pubertet te nelagode su samo nestale.