Već nekoliko mjeseci sam na novom poslu i s kolegicama sam se na prvu odmah dobro uklopila, svaki dan se zezamo, smijemo itd. i stvarno su dobre prema meni. Zbog toga me toliko zbunjuje zašto me isključuju iz nekih stvari. Naprimjer idu na neki događaj koji su dogovorile davno prije nego sam došla i normalno da ja neću ići. Ali evo već 2 tjedna spominju da imaju kartu viška a mene ne žele pitati da idem, a čak su pitale i neku drugu kolegicu koja nije iz našeg tima kad nam je došla u ured. Da me ne vole razumjela bih, ali doslovno smijeh i zezanje i pričanje svaki dan. Još ajde to je izvan ureda pa kužim, ali nedavno su i u uredu organizirale nešto i mene isključile. Jednostavno sam zbunjena tim dvostrukim signalima, jer sam osoba koja je čak i previše samokritična i lako osjetim ako nekome smetam ili ako mu se ne sviđam, a svakodnevno to u uredu stvarno ne osjetim. Nikako ne kužim je li me vole ili ne vole.
Kad sam bio samac nisam mogao da nađem devojku nigde, ama nigde bre, imao sam osećaj da beže od mene. Sad kad imam devojku svuda hvatam poglede, koleginice na poslu konstantno traže razlog da uđu u neku priču sa mnom, ma otvorilo se milion šansi. Ne razumem ženski mozak nikako.
Svoje srednje škole i mature ne želim da se sjećam. Uzaš kako sam se obukla za matursko 😂
Znam tablicu množenja ko iz topa, ali zato sabiranje, a pogotovo oduzimanje moram na prste. Ne znam šta je s mojim mozgom...
Jel i vi nekada gledate svoga momka i pomislite u sebi "za koga se ja doterujem, nisam normalna..."
Ko može gledati lijepu djevojku ili udatu ženu bez nekih skrivenih strasti, da bude sa njom blizak i prijatelj, ja mu skidam kapu iz poštovanja. Iskreno da kažem još, ogroman broj ljudi smatra da su takvi, ali realno im se nikad nije ponudila prilika.
Najbolja drugarica me uzima zdravo za gotovo od kad sam se porodila pre šest meseci. Javi da će doći da popijemo kafu, nit dođe, nit se javi. Nakon tri dana pita da se vidimo oko 12, 1; dođe u šest na vrata samo da ostavi poklon i pozajmi nešto; javi da hoće u šetnju u 1, ja sve tempiram, evo prošlo je 2 ne odgovara na poruke, nije na mreži. Ona je inače sjajna osoba, mnogo mi je pomogla u životu (obostrano) i zna sve o meni. Ali ovo ponašanje me rastužuje i stvara anksiznost jer se mislim “da li sam joj se previše poveravala?”
Ne mogu da shvatim ljude koji prvi put vide nekoga i govore mu draga, mila, srećo, ljepoto, dijele komplimente... Posebno ako mi neko skrene pažnju, da nema potrebe za tim. Evo situacija na poslu. Koleginica je tek počela da radi i svima redom tepa dnevno ne znam ni koliko puta i udjeljuje komplimente. Nekako, neprirodno mi je to. Možemo razvijati fin odnos, a da to ne bude prenaglašeno. Nemam problem da udijelim ili prihvatim kompliment, ali svaki dan jedna osoba nas 5 bombarduje sa draga, mila, ljubim te, a znamo se 15 dana... Još je gore što sam joj nadređena, možda računa da će na taj način brže se uklopiti, ali smatram da je dovoljno biti dobar kolega, obavljati posao kako treba, znati svoje obaveze (i prava) i da je bespotrebno da se iko ikome dodvorava, bar ja ne bih, imam dovoljno znanja i vještina, i to ko želi da cijeni - super, ko ne želi - ne mora, neću se vala uvlačiti nikome, i ni zbog čega na svijetu.