Ja u proleće i leti se više ugojim, dok sam zimi top. Proleće kako dođe idem u baštu radim pa ne vežbam i izađem iz rutine. A leti sladoled žderem, kupe ukućani a ja ne mogu odoleti! Dok zimi čak i za praznike odvežbam, ranije spavam pa više sna, laške mi je pratiti ishranu i imati fokus na sebe.
Ja stvarno ne znam šta sam bogu skrivila da sam dobila najgoreg mogućeg mentora i na završnom i na diplomskom radu. U životu nisam bila više nastresirana nego zbog toga, i dalje mi je muka kad se sjetim tog perioda.
Trenutno prolazim kroz jako izazovan period kad mi retko šta ide i to traje mesecima. Primetila sam da kad god mi ne ide ja na neki način ,,kažnjavam‘‘ sebe u smislu da se zatrpam poslovima a ima dana kada ništa ne bih radila i kao da ne dozvoljavam sebi nikakvu radost u životu, čak ni neke najmanje sitnice. Primetila sam i da su moji roditelji i brat zapravo isti i očekuju samim tim da kad ti ne ide nema nekog preteranog odmora i još si okarakterisan kao čudan ako te vide veselog. Više kao da su začuđeni jer kako možeš biti radostan ako ti ne ide. Ne razumem zašto je čudno i kako uopšte pomaže celoj situaciji da ja padnem u još veću depresiju jer mi trenutno ne ide u životu. Studiram i zavisim od njih finansijski pa zato moram da istrpim sve te komentare ali mi je baš nekako žao da ljudi ne vide da će time samo pogoršati stvari. Čak sam i samu sebe uhvatila kako ,,krijem‘‘ kad mi se nešto lepše desi jer kao da nemam prava da podelim to s njima jer se i oni brinu zbog mene trenutno.
Javio mi se dečko kojem sam se prije sviđala da mi kaže da se ženi ove godine. Kao super drago mi je, ali zašto mi se javljaš nakon toliko mjeseci da mi to kažeš.
Imam problem u braku, ali ne znam da li je sitan problem. U poslednje dve godine broj seksualnih aktivnosti se smanjio drastično i mislim da je sve krenulo od onog momenta kad sam spomenuo da bi želeo da krenemo da radimo na deci. U početku je bilo po 3 puta mesečno, dok smo sad došli na jednom u 4 meseca. U braku smo inače 2 i po godine, volim je puno i ona je moja srodna duša, ali strašno mi smeta koliko retko idemo u krevet (ili bilo koja lokacija u stanu). Nemojte me shvatiti pogrešno više puta smo pričali i pokušavali da pričamo o tome i stalno se svodi na to kako joj je stresno na poslu, kako je umorna, kako je boli glava, kako nije raspoložena, kako ja samo o tome razmišljam. Počeo sam u poslednje vreme da razmišljam o prevari jer i kad sam rekao da ću to uraditi ne menja se ništa. A ja sam čovek koji nijednu devojku u životu nije prevario, i dalje ne želim, ali iskreno pucam po šavovima. Ne želim više da masturbiram kao klinac u srednjoj školi.
Imam osećaj da mi se nikada ništa lepo neće desiti u životu, jer mi se iznova dešavaju loše stvari. Od rođenja oči mi rade na oko 50%, ako dođe do pogoršanja mogu ostati slep. Roditelji su siromašni i strogi. Uvijek misle da mogu bolje i ono što uradim nikad nije dovoljno dobro. Ljubav mi takođe ne ide, prvi put u životu sam se zaljubio, rekao joj, ne želi me. Prelazi na drugu stranu ulice kad me vidi. Razumem da joj se ne sviđam, ali ipak me boli, jer sam se mnogo zaljubio. Pitam se da li će mi ikada krenuti.
Imam 23 godine, znam znam (još si mlada, nisi još zrela, promenićeš mišljenje itd) nemojmo o tim frazama. Imala sam samo ozbiljne i duge veze, ali sve mi brzo dosadi, monotonija u svakom odnosu me jako hladi, i bojim se već unapred braka i baš te monotonije. Odrasla sam u prelepoj i srećnoj porodici, i htela bih najviše na svetu da i moja deca tako odrastaju, ali prosto me brine moj karakter i to što već sada ne mogu da zamislim takav svoj život da budem sa nekim ko mi je dosadio sa kim nemam hemije...(najtužnije je a ne morate priznati je, baš to što je 90% brakova bez te iste hemije i ljubavi). Ja znam da nije sve u tome da se kasnije i život predoredi deci i nekim drugim stvarima, ali kako vi razmišljate, kako vi koji imate takav problem u braku se nosite sa tim, kako u nedostatku i toj hladnoći uspete da se ne zaljubite u nekoga i da odolite, da sačuvate brak?
Uvek kada se zaljubim totalno sam izgubljena, ne znam se normalno ponašati. Imam osećaj kao da me više optereti nego što mi prija. Jako mi prija taj osećaj jer sam sva poletna, ali opet kao da sam opterećena kako ću izgledati, kako ću se ponašati, šta će ta osoba misliti o meni...
Gdje mi je bila pamet kad sam sa 13 godina željela da "umrem" i to zbog toga što se nisam sviđala dečku koji se meni sviđa i jer sam morala na popravni iz matematike.. a sad bih u ovom svijetu odraslih dala sve da mi te gluposti budu najveći problemi...
Stvarno sam tih godina bila luda.. uvijek sam gledala neke horore, a najdraži mi je bio onaj o krvavoj Meri koja se pojavljuje u ogledalu, i tada su po internetu stalno kružile urbane legende o njoj da ako je prizoveš na taj i taj način, ubiti će te itd.. I da, meni je tada bila želja da me ona ubije. Retardirano, znam. Mislila sam je dozvati ali sam se bojala, jer te stvari nisu za igru. Samo se treba uzdati u Boga! Svi smo mi bili kao djeca ludi na neki način, al ja ga pretjera.
Ja sam emotivac i lično mrzim čovjeka koji je izmislio pjesmu "Zeko i potočić". Ne vidim joj svrhu osim da dijete plače zbog gluposti. Eventualno da uspava bebu koja ne zna pričati. Kad imadnem dijete reci ću mu da, realno, ako se potok zaledio, zeko ce lizat snijeg. NE RAZUMIJEM MAMIKE, OČEVE I UČITELJICE KOJI NE ŽELE OVO OBJASNIT DJECI!!!