Imala sam posesivnog, ljubomornog momka koji je od mene tražio da imam konstantno upaljenu lokaciju na telefonu, da se javim kad god me zovne (zvao me po 50 puta dnevno, redovno u 3 ujutru), da mu kažem sve o mojim bivšim momcima, svaki dan me ispitivao sa izgovorom da on mora da zna sve o mojoj prošlosti, pričao mi kako ne treba da izlazim i imam drugove, vrijeđao, nazivao svakakvim imenima, stalno je mislio da ga varam. Toliko sam ga voljela, samo sam imala oči za njega, da niko drugi na ovom svijetu nije postojao. Svaki put kad sam pokušala da raskinem, nalazio je način da me kontaktira i obeća da će se promijeniti. Napokon sam skupila snagu da ga blokiram svuda, i da prestanem da vjerujem da će se ikad promijeniti.
Mrzim sebe što ga i pored svega ovoga volim, i boli me koliko to nije znao.
Priđe mi momak u izlasku. Porazgovaramo dve osnovne rečenice, nije napadan. Treća rečenica kaže: ,,Imaš Instagram?". Odgovorim mu da ne koristim mreže, što je istina. Nisam uopšte to rekla sa nekim antagonističkim tonom ili da ga otkačim. Lik se okreće i odlazi. Ostala sam u čudu. Umesto da razgovara sa mnom, dok me zapravo vidi, on traži način da se sa mnom kasnije možda dopisuje. Jezivo koliko su ljudi postali nesposobni za osnovnu komunikaciju.
Sa njim je počelo turbulentno i od početka je priča da nismo zajedno, već samo "kolege sa posla" (znam šta ćete reći, "ne sa kolegama", ali tako je).
Bilo je tu svadja i nepričanja, ja sam odlučila da za sezonu idem vani da radim. Do mog polaska smo se nekako pomirili i nastavili da se gledamo. Vidjeli smo se jednom na pola puta (po tri ipo sata vožnje iz oba pravca). Ja ni sad ne osjećam da smo nešto tu ozvaničili i ne znam šta da radim. Malo je ljubomoran i posesivan, što sam priznaje, ali se uglavnom zezamo na taj račun. Meni je ovdje lijepo, družim se i naravno da tu imam momaka. Ne znam da li griješim što sam sa nekima ok. Sjutra idem na planinarenje sa jednim kolegom. Mislila sam da će nas ići više pa sam izrazila želju da idem, međutim, izgleda samo nas dvoje. Nisam ovo planirala i osjećam se krivom. Iako ja zvanično nisam u vezi, a i da jesam, pitam se da li je ok ovo što radim.
Kada sam ostala u drugom stanju moj bivši muž se potpuno promenio. Postao je kao malo dete koje ne ume da pokupi igračke za sobom. Ceo stan je pao na moja leđa iako se nisam osećala baš najbolje. Kada sam jednom prilikom videla da vec 5 dana ne može da pokupi svoju odeću i da je složi na mesto iako sam mu više puta spomenula da pokupi bar svoj nered tada sam pukla i dala mu papire za razvod. Na žalost, saznala sam da ne mogu da iznesem trudnoću pa sam abortirala a on je ubeđen da sam to uradila kako bih ga "kaznila". Žao mi je same sebe jer sam gubila vreme sa njim. Žene pažljivo birajte, a čak i ako pogrešite nikad nije kasno ispraviti grešku i krenuti ispočetka.
Vodoinstalater sam. Lepim ženama i devojkama u kupatilu njuškam gaće i čarape iz košarice za prljav veš.
Ne znam kad će neki ljudi da shvate da godišnji odmor nije nikakav benefit, niti nešto što je dobra volja poslodavaca, već zakonsko pravo svakog zaposlenog. Ne razumem ljude koji se hvale kako nisu bili na odmoru godinama, kako nikad ne uzimaju slobodne dane itd. Ja sve dane, do poslednjeg, iskoristim, i nije mi žao, zašto bi? To je nešto osnovno i najnormalnije. Najjača moja mama što svaki put prokomentariše "ne bih te ja zadržala u firmi, ti svako malo uzimaš slobodne dane", a imam "čitavih" 20 dana godišnjeg, što je zakonski minimum.
Pre 25 godina moj otac i njegova 3 druga su osnovali firmu svaki je imao nešto u šteku 2000-3000 evra kad su to stavili na gomilu bilo je dovoljno da započnu biznis imali su svoju kancelariju u centru grada neke u to vreme računare. Posla je bilo što se kaže preko glave ali nisu hteli da se šire jer su uvek u kancelariji tj u firmi hteli mir i domaćinsku atmosferu što se tiče posla to je bilo krajnje ozbiljno čim nema klijenata bacaju se fore, vicevi, šale. Sva četvorica dobili su sinove par godina je razlika između nas tako da su te nove kolege i proširenje nama podarili oni će još malo u penziju nas su uveli u posao u samu suštinu posla kako bi nastavili da firmu održavamo. Evo 3 godine kako je prošlo atmosfera se nije promenila i samo poslovanje smo unapredili. Ko je rekao da moraš menjati posao non stop svaki dan jedva čekam da odem u frimu jer znam da je svaki dan zabavan sam po sebi.
Sanjao sam da sam je oženio. Bio sam najsrećniji u tom snu! Probudio sam se i setio se kako je četvrta godina kako je nema umrla je od tumora... Jako mi nedostaje moja Katarina.
Rođak kupio vikendicu i platio čovjeka da mu pokosi 7 duluma trave od prošle godine. Nas trojica smo pokošenu travu odlučili zapaliti jer je previše posla a trava nekvalitetna. Udaljili smo travu od voća, poredali u krug i odmaknuli jedno 2 metra od bašte, šume, komšija itd. Napravimo da vatra ide unutra a ne vani. Vjetar bio slab. Mi smo vilama gasili onu sitnu vatricu da se ne širi vatra. Vatra je bila visoka 4 metra a dima je bilo tonu. 5komšija pita treba li voda, šlauf, vatrogasci. Hvala ne treba. Sve je pod kontrolom, od početka do kraja. Komšije koje ne pričaju međusobno su se pomirili. Meni je ovo događaj godine.
Uvijek me zanimalo gdje odu djeca iz Doma za nezbrinutu djecu kad napune 18 godina. Zamislite njihov strah, moraju izaći na ulicu i ko se kako snađe. Kao odrasloj ženi, meni je to nehumano a i jako opasno za njih. Gdje odu, kako se snađu, voljela bih da napišete u komentarima svoje priče.