Dam otkaz i poslodavac kroz razgovor kaže da mu nije jasno zašto se njegovi zaposleni ne zadržavaju kod njega, nego posle par meseci daju otkaz. Možda zato što nas izrabljuješ i za vreme praznika smo jedini koji radimo?!
Javljam se na natjecaje za posao i onda kada me ljudi nazovu da dđem na razgovor ja se sva uspaničim i uznemirim. Došla sam pred firmu okrenula se i otišla kući. Nisam ni bila na razgovoru za posao, mojima sam rekla da me nisu primili. Patim od depresije.
Svakog ljeta idem u Herceg Novi, gdje imamo porodično kuću na moru i skupi se cijela familija (pošto nismo u istim gradovima). Prije sam jako voljela ići tamo, a sada mi se uopće ne ide. Prošle godine, sa 23 godine, sam vidjela koliko su loši međuljudski odnosi, koliko se neki rođaci (npr. moja nana i tetka) zapravo ne podnose i tračaju se međusobno, i nekako je bilo jako napeto, jedva sam čekala da idem kući. Da imam momka, sa njim bih otišla sama na more.
Sad tek vidim koliko sam mogla da uradim, a nisam. Vidim da mi Bog ništa nije uskratio, ni pamet, ni izgled, ni talenat, dobrotu... Ali uvek sam bila povučenija i išla linijom manjeg otpora, te su mnogi koji nisu imali ništa od navedenog, mnogo više uspeli, zato što su se stalno laktali, gurali, imali samopouzdanja, bez mnogo pokrića. Krivo mi je, mlada sam i sada to želim da menjam, ali mislim da će me zauvek pratiti osećaj krivice, što ovo ranije nisam shvatala...
Ne podnosim ljude koji se žale što kod lekara, na šalterima, u kancelarijama itd zaposleni 'ispijaju kafe' i 'imaju pauze'. Po zakonu svima sleduje najmanje 30 minuta pauze. Za to vreme, može da se popije kafa ili jede ili prošeta, ili bilo šta drugo. Radim u jednom domu zdravlja i otišla sam na pauzu koja mi ZAKONOM sleduje, da bi mi neki pacijent dobacivao kako samo ispijamo kafe. To mi je bila jedina pauza za 8 sati. Strašno...
Ne pričam o svojoj prošlosti zato što nemam povjerenje ni u koga. Svaki put kada sam sa nekim nešto podijelio sam se razočarao.
Šminkam se od 06 h ujutru, nebitno da li idem vani ili ne.
Moji kompleksi da sam ružna u licu su veliki, ja to prekrivam šminkom.
Nosim sve široko jer sam krupnija, pa da mi ne kipi. Rastužuje me sve to, ali tako je..
Zašto me moj muž ne poštuje? Trudim se da sve uradim, obaveze oko dece sam sve preuzela, svakog dana skuvan ručak, sve sređeno, deca su vaspitana, kulturna, razumna. A on ne može da me ispoštuje da bude sa decom sat vremena da odem na pilates! JEDNOM NEDELJNO!
Kada ga je drugar nazvao na telefon on je rekao da je kod drugarice (bio je kod mene). Viđamo se dva meseca, ali znamo se od ranije i jako mi je lepo sa njim, volim ga ali ovo što je rekao da me smatra za drugaricu mi je očajno i jako me je povredilo. Distanciraću se od njega bar na neko vreme...