Ostavila sam muža pre par meseci, pokupila stvari i napustila stan. Bilo mi je teško prekinuti taj odnos, jer sam stvarno trpela psihičko nasilje, varanje i to da sam mu samo bila kućna pomoćnica-trebalo je samo da klimam glavom, jer je toliki zavisnik od očevog mišljenja i otac mu sve diriguje. Posle 7 zajedničkih godina ni potražio me nije, da priča sa mnom. Toliko sam ga idealizovala, volela, trpela i prelazila preko svojih granica, u nadi da će biti bolje. Sabiram se polako, ali mi sve to teško pada jer sam živela u nekoj savršenoj ljubavi koja odavno više ne postoji. Varao me je i pre, ali sad se dečko pustio kao pas sa lanca, a ja i dalje patim i ne mogu još da razmišljam o nekom drugom. Ne znam, ne znam kako da ga prebolim. On i njegovi mrze mene što sam ga napustila- ponaša se kao da je on povređen i da sam za to ja kriva, umesto da razmisli o svom ponašanju, nepoštovanju, uvredama i takvom životu. Jer da je bilo dobro, ne bih otišla. Budala sam znam - ali srce boli jer ga voli.
Moja rođena sestra, moja druga polovina srca, se spanđala sa mojim verenikom. Mi smo zajedno 4 godine i pre godinu dana smo se verili i planirali svadbu. Sasvim slučajno sam saznala za sve. Skontala sam da ima nekoga i da se viđa sa nekim, ali mi je bio čudno da neće da mi kaže, jer bukvalno sve pričamo jedna drugoj. Tuširala se i zaboravila telefon i stiže poruka na viber, ja sva srećna da provirim ko je, kad ono slika mog verenika. Uzimam telefon, čitam poruke, gledam slike. To sve traje već GODINU DANA. Ona izlazi iz kupatila i kad me je videla sa njenim telefonom u ruci i suze prebledela je. Ustala sam i lupila joj takvu šamarčinu i izletela iz kuće. Za njega više neću da čujem, a prema njoj se ponašam kao da ne postoji iako živimo zajedno. A moji roditelji su na njenoj strani, što je najgore. Kako JA to mogu da uradim njoj? Ne može ona da bira koga će da voli, DESILO SE. Ja hoću da rasturim porodicu zbog dečka. Samo da nekako još malo uštedim i selim se.
Prebacio sam 30, nisam oženjen i nemam djecu još nažalost, ali iskreno ne mogu da shvatim roditelje svojih godina koji toliko dopuštaju svojoj djeci da budu bahata, neotesana, poludivlja, da im ništa ne brane... pogotovo što su mi pojedini od tih ljudi bili super u mladosti, ovi malo stariji čak i uzori u djetinjstvu... Kad vidim da se dijete krevelji, vrišti zato što mu se ne sviđa ručak, pa kad mu ne daš telefon pa ti kaže "mrzim te".. o kako bih te ja roditeljski doveo u red kući pa da taj poslednji put zapamtiš kad si bio bahat.. I onda kažu "vidjećeš kad dobiješ dijete." Pa vidjeću brate, vidjeću da ne budem debil i imam budućeg krembila kući koji će me sramotiti u društvu, a i ja da budem primjer levata od roditelja..
Imao sam djevojku i bili smo u vezi skoro dvije godine. Raskinuli smo jer sam odlagao neke stvari i postao lijenj. Imali smo najljepše uspomene i vazda sam joj dao podršku i motivaciju kada joj je bilo teško. Desila se stvar što je odlučila radi sebe da ode a duboko znam i znam da zna da je imala čistu ljubav kao i sa moje strane i drago mi je da mi je rekla da sam sam joj probudio taj osjećaj koji nikad nije osjetila u životu i pravu ljubav i da zbog toga ću imati posebno mjesto u njenom mjestu. Na sve to na meni je da radim na sebi da budem bolja verzija sebe jer sam izgubio najljepši dragulj što postoji zbog moje krivice i moliti se bogu da se putevi ponovo ukrste.
P.s. ona je iz Turske i nevjerovatno kako gori taj optimizam iz nje i ta energija i nadam se na bolje da će čuda da se dese pre ili kasnije.
Ispred zgrade u kojoj živim godinama nalazi se dječje igralište stoga sam upamtila roditelje koji dolaze sa djecom. Sjećam se da je jednom u Viber grupu poslana poruka od predstavnika stanara da su žene zamjenile kafić i dječje igralište jer dolaze sa djecom i još pazite imaju obraza doći sa kavom i družiti se dok im se djeca igraju, te su se svi u toj grupi složili. U istu tu grupu netko je jučer poslao sliku par očeva sa dva paketa piva i napisao: "kraljevi". I svima je to u grupi bilo simpatično te su ih podržali. I ja sad sjedim i razmišljam tko je tu normalan?!
Upoznao sam predivnu djevojku pored koje se osjećam toliko opušteno da mi je to ponekad neshvatljivo. Pametni sat kada sam pored nje pokazuje niske otkucaje srca (ispod 65), stres je na najnižoj razini koja se može izmjeriti, pored nje sam opušten skroz (ovo sam slučajno skužio, jer inače imam blago povišene otkucaje (85otk) tokom dana-sjedilački posao, pa se pratim). Lagao bi da kažem da mi se ne sviđa. Obično je prije bilo da je sve suprotno. Možda mi nebo šalje signale da je to prava.
Dok se nisam oženio nisam ni vidio koliko mi je žena ružna. Sad kad je telo uništila ružnjikavo lice joj dolazi do izražaja. Pre braka je bar imala ok telo pa joj lice nisam toliko primećivao, ali sad...
Problem nastaje kada očekujemo da ljubav znači, samo mir i nežnost. A zapravo zrela ljubav ostavlja prostora za konflikt - bez gubitka bliskosti.
Imala sam seks s njim na prvom sastanku. Malo smo se dopisivali preko facebooka i onda smo se dogovorili da se vidimo i desilo se. Nakon toga me je blokirao. Osećam se glupo, bezveze je sve ispalo. Ali bio je mnogo lep i nisam mu odolela...