Muško sam i moram priznati da ne postoji ništa lepše nego videti devojku lepo, a pristojno obučenu.
Koji god posao su mi ponudili nisam ga zadržala. Mrzim rad sa ljudima. Činjenica da negdje moram provest 8 sati me ubija.
Danas sam se šetala gradom, i poželjela sam se vratit kući busom, kako sam se približavala bus stanici, vidila sam svog oca koji je invalid, i bolestan s jedva preživljenim moždanim, kako mu tete pomažu da sjedne na klupu. Sramila sam se, i nisam htjela da me neko vidi s njim, otišla sam kući pješke.
Neverovatno je kako se za god dana sve može izmeniti. Pre god dana nisam mogla dugo da nađem posao, dečka, društvo. Bila sam očajna, često sam pomišljala i na najgore. Pre 6 meseci se zaposlim, sa nekom prosečnom platom. Šefica je pomalo bila nefer ali ok ćutala sam i vredno radila. Sada imam mnogo bolju ponudu, sa duplo većom platom. Zbog toga sam dala otkaz, a šefica me moli da ostanem i nudi povećanje plate. Nisam prihvatila, idem dalje, nadam se da Bog uz mene jer niko drugi nikad nije bio.
Istina je da trenutno nisam u vezi jer imam visoke standarde za partnera, ali isto tako imam i visoke standarde za samu sebe, kojih se držim, konstantno se unapređujem i trudim da budem najbolja moguća verzija sebe. Ako ja mogu da budem dobra osoba, obrazovana, uredna, vodim zdrav život, vodim računa o svom izgledu maksimalno - zašto bih spustila standarde i prihvatila nešto manje od partnera? Ne tražim ništa što ne bih mogla sama da uzvratim.
Od kada sam ustanovio pravilo da izlazim samo sa raspuštenicama sa decom, svanulo mi je u životu. Te žene su normalne, posvećene deci, a od mene žele samo malo provoda i dobar učinak u krevetu. Ne smaraju me, ne pitaju kad ćemo pred matičara, ne zvocaju... Milina!
Četiri godine sam plakala za njim i nikako nisam mogla da ga prebolim, a ja sam raskinula. Niko drugi me nije zanimao. Samo on pa on i to svaki bogovetni dan razmišljanja o njemu. Pre nedelju dana izađem u grad neplanirano, upoznam jednog dečka i od kad me je pogledao meni ovaj bivši ni da padne na pamet. Aleluja, pa čak i sa njim da ne bude ništa hvala mu, progledala sam.
Imam 30+ godina i najveći mi je san imati blisku prijateljicu. Otvorena sam, iniciram upoznavanje i kave, često pokrećem zabavu, motiviram, slušam... I redovito se nađem u situaciji da svi ostali imaju svoj krug ljudi i da su radna mjesta bliskih prijatelja zauzeta. Čak mi se često i kaže da sam super izvrsna ali redovito izostanem sa popisa pozvanih na bliska druženja. Da li ljudi lažu ili šta? Jesam li propustila akciju djeli se bliski prijatelj? Kada odustanem i pokušam uzeti što se pruža ni to mi ne uspijeva. Izvući nekoga na kavu ispada neka viša matematika iako su svi na mrežama i lajkaju si sve, ali nema se kao vremena za viđenje uživo. Ne znam jel ja smrdim pa mi nitko neće reći ili je došlo takvo otuđeno vrijeme. Znala sam i direkt pitati ljude kakvo sam društvo i dobijem detaljne i brojne pohvale. Pa gdje onda zapne? Ne shvaćam. I dalje sanjam da negdje postoji ta osoba za mene, fali mi strašno moja prijateljica.
Ako nešto ne volim to cicjačluk, kad je neko cicija.
Kad sve meri koliko ti daje, koliko ti njemu- njoj.
Ciganlija klasična.
Sve gledaju kroz paru, da te iskoriste.
Samo da bi prošli što jeftinije, jadno.
Nikad nisam bio takav i neću, kad imam imaju svi, kad nemam nemam i to je to. Što se tiče poklona dragoj osobi nikad nisam nabijao na nos koliko to košta kao neki.
To je mizerno i jadno.
Druženje zaova, snaja, jetrva i svekrva retko kad je srdačno i iskreno. Uglavnom se održava silom zbog porodice. Molim muški rod da ne uslovljava ženski rod ovim druženjima radi porodice, jer se tu mogu stvoriti takve eksplozije i spletke da poruše sve mostove i stubove. Uvek postoji konkurencija i ko to ne priznaje, laže sebe!